ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 112

III Opća pravila Iako svaka edicija predstavlja zaseban problem, ovdje ćemo postaviti neke principe koje je u osnovi prihvatila većina institucija koje se bave izdavanjem povijesnih izvora. U raspravi prikazan je razvoj teorije i prakse u izdavanju, sve do naših dana. Ako je svaki dokument individuum za sebe, to se onda još više može reći i za samu ediciju ili bar za ediciju određene vrste građe. Većinu tih principa afirmirala je praksa. Stoga ovdje nećemo govoriti o specifičnoj problematici izdavanja pojedine vrste izvora jer bi se mnoge postavke morale ponavljati. Čak se najveći dio tih kodificiranih normi može primijeniti i na narativne izvore. Pred očima ćemo imati jednu ediciju diplomatara jer takva edicija uključuje sve one elemente o kojima egdotika govori. Tu, svakako-, ima i nekih pitanja koja nećemo napose obrađivati jer se podrazumijeva da je priređivač izdanja upoznat s osnovnom strukturom takve vrste edicija. Svaki priređivač zna da takva edicija mora imati predgovor (praefatio) u kojem će iznijeti plan, teritorijalni i vremenski opseg građe, konačno, historijat same edicije. U uvodu (introductio — proemium) razradit će sistem edicije i obrazložiti svoju koncepciju, svoje intervencije u tekst i tehnička ili tipografska sredstva kojima se služi da bi označio način intervencije. Svaki priređivač takve edicije zna da u tom uvodu mora dati informacije iz kojih je arhiva uzet materijal. To su sve i suviše dobro poznate stvari, pa se nećemo zaustavljati na tim problemima. Prije nego analiziramo pojedine elemente kojima je popraćen jedan dokument iz nekog diplomatara, treba naglasiti neke egdotičke kanone. Prije svega priređivač edicije mora dosljedno provoditi načela izdavanja, bez obzira za koju se praksu opredijelio. To znači da se u svim slučajevima mora držati usvojenog sistema. Ako se odlučio da kao osnovni tekst donese onaj najstariji, onda će taj princip provoditi i onda kada taj tekst sadrži i neke očite greške ili čak besmislice. Ni u kojem slučaju neće pristupati bilo kakvoj kontaminaciji služeći se tekstom neke druge kopije. Prema tome, sve njegove intervencije bit će prisutne u kritičkom aparatu, a ne u samom tekstu. Čitav kritički aparat bit će sastavljen po istom sistemu i njegov raspored bit će jedinstven u cijeloj ediciji. Dakako, to vrijedi i za interpunkciju, ortografiju i način transkripcije. Razumije se da će starina i historijsko značenje građe kao i njena veća problematičnost utjecati na sastav cjelokupnog kritičkog aparata. Stoga je sasvim razumljivo što je taj aparat obilniji i nešto drugačije raspoređen u prvom svesku Diplomatičkog zbornika Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije negoli je to slučaj s kasnijim svescima. Naime ovi najstariji dokumenti kriju daleko veću problematiku i bili su u literaturi više tretirani, dok oni kasniji jedva da uključuju neke probleme, pa su u literaturi prije samog izdavanja bili izuzetno ili nikako spominjani. Ako smo odabrali jedan sistem, onda on mora biti jasan i pregledan. U usporedbi s narativnim izvorom sama narav diplomatičkog dokumenta traži u izdavanju strože kriterije, i ono će biti možda bliže »diplomatičkoj« metodi, dok će se izdavanje narativnog izvora više zasnivati na kritičkoj ili interpretativnoj metodi zasnovanoj na filološkim kriterijima. To je, uostalom, razumljivo. U narativnom izvoru tražimo izvornu misao pisca, dok u diplomatičkom dokumentu ispitujemo njegovu autentičnost, koja je determini112