ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 110

Kako će istraživač ponekad biti prisiljen da posegne za originalom, bit će potrebno označiti originalnu paginaciju, odnosno folijaciju kao i onu najnoviju. Tako se, npr. u Kotorskim spomenicima to označava (229, 237, 154

v

). Prvi broj je tiskan masnim slovima i znači početak svake nove stranice, dok drugi broj znači stariju paginaciju, a treći folijaciju, pri čemu slovo v uz broj znači verso. Često se u citiranju teksta iz originala navodi ili vlastita paginacija ili originalna. Nekada u rukopisima ima i nepisanih strana, pa smo u nedoumici kako da se citira strana, odnosno list. Stoga je najbolje prihvatiti jedan sistem koji će se u uvodnim napomenama razjasniti. S obzirom na to da se, kad je riječ o notarskim spisima, radi o materijalu koji u većini slučajeva nije objavljivan i nije čak ni tretiran u literaturi, cjelokupan kritički aparat i legenda bit će svedeni na neznatnu mjeru, odnosno na one najopćenitije podatke. Kada je sabran sav materijal za neku od navedenih edicija, potrebno je prije svega izvršiti kolacioniranje teksta s originalom. Zato je preporučljivo da jedan čita a drugi prati taj tekst na originalu. Jedino će se tako moći izbjeći razna kriva čitanja, izostavljanje riječi ili čak čitave rečenice ili većeg dijela teksta. Poznato je da se u prepisivanju vrlo lako preskoči dio teksta ako se u tekstu ponavljaju iste riječi u susjednim recima. U tim se slučajevima pri prepisivanju lako okom skrene na onaj dio teksta u susjednom retku koji sadrži istu riječ. Isto se tako ta pogreška može dogoditi kad se prepisuje iz dokumenata velikih dimenzija, u kojima se tekst sastoji iz nabrajanja imena ili raznih prava, pa se eventualnim izostavljanjem ne krnji smisao. Zato je teško uočiti takav lapsus. Iduća etapa u pripremnim radovima bila bi kritika teksta i to ona vanjska i nutarnja. To je u stvari i glavni zadatak izdavača kada se radi o tekstovima koji iziskuju takvu detaljnu kritiku. U našim slučajevima to se primjenjuje uglavnom na najstarije dokumente hrvatske povijesti do 1102. godine, i to u prvom redu zato što se radi o kopijama. U sličnim će se slučajevima priređivač edicije pozabaviti prije svega pitanjem autentičnosti kategorizirajući dokumente prema stupnju njihove istinitosti i svrstavajući ih među documenta Vera, falsa, dubiae fidei, interpolata. Razumije se da će tu svoju opredijeljenost morati temeljiti na sigurnim i svakome jasnim činjenicama te neće donositi zaključke koji u njima ne nalaze svoj pravi uzrok. Tu mora biti isključena svaka subjektivnost. Ako se radi o dokumentu koji je sačuvan u više kopija, prepisat će se najstarija kopija i kolacionirati s ostalima. Varijante će se donijeti u kritičkom aparatu. Tu će se primijeniti recensio kako bi se utvrdila geneaolgija svakog primjerka, kako se to uostalom radi u slučajevima narativnih izvora, kao što su kronike, anali, literarni tekstovi, pravni tekstovi itd. Vjernu sliku odnosa pojedinih kopija dat će nam stemma chartarum. Očito je da će tu biti i takvih primjeraka koji se ponavljaju i ne predstavljaju nikakav prilog za utvrđivanje pravog teksta i njegove autentičnosti, pa ćemo izvršiti eliminaciju (eliminatio chartarum descriptarum). Međutim, u kritičkom će aparatu ipak biti navedena svaka od tih kopija. Prema tome, taj postupak, kada se radi o dokumentima diplomatičkog karaktera, neće biti radikalan. Eventualno ćemo izostaviti sasvim nove kopije, koje ne sadrže toliko varijante koliko besmislene pogreške kasnijih prepisivača. Kada smo utvrdili tekst koji je najbliži originalu, pristupit ćemo s najvećom opreznošću najosjetljivijoj etapi ispravljanja (emendatio) tek110