ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 109

potvrđuje. Način ediranja determiniran je samim svescima, odnosno djelovanjem jednog notara. U svakom slučaju kronološki princip i ovdje vrijedi. Priređivač ove edicije mora proučiti djelovanje pojedine kancelarije, osobito ako se radi o novozapočetoj seriji. Što se tiče vrijednosti same materije može se postaviti pitanje da li je potrebno baš sve objaviti in extenso što sadrži pojedini svezak imbrevijatura. Tko poznaje notarsku materiju taj zna da se tu nalaze više, manje ili nikako relevantni dokumenti. Među ove zadnje ubrojio bih razne prokure koje su tekstualno vrlo dugačke a sadržajno ne predstavljaju gotovo nikakvu povijesnu vrijednost. Osim prvog slučaja, koji treba donijeti u cjelini, ostali će se slučajevi donijeti u regestu. S obzirom na golemi materijal kojim su ispunjene police naših arhiva ovdje se moramo zapitati nije li moguće pronaći neku praktičniju formu prezentiranja ovih dokumenata. Nema sumnje da bi određeni utilitarizam bio svakako poželjan, iako ima onih koji se energično protive skraćivanju dokumenata u bilo kojoj formi. Prve pokušaje učinio je G. Ćremošnik edicijom Spisi dubrovačke kancelarije

35 u kojoj donosi cjelovite dokumente samo jedanput, dok u drugim dokumentima, koji sadrže istu formulu, izostavlja takvu formulu. Ovaj sistem nije bio prihvaćen, pa ga ostali priređivači edicija notarske građe nisu slijedili, ali nema sumnje da bi se mogao racionalizirati način izdavanja ovih serija. Priređivač edicije koji bi se odlučio da dira u cjelinu dokumenta morao bi paziti da ga ne okrnji i u najmanjem dijelu koji bi mogao u sebi sadržavati činjenicu proučavanja. Nema sumje da ovdje prevladava suvišna pedanterija i strah od prigovora. Tko poznaje količinu ove građe, jedva bi se usudio prigovoriti tom eventualnom kraćenju. Među dosad objavljenom notarskom građom Kotorski spomenici što ih je priredio A. Mayer predstavljaju poseban tip edicije, koja je bez sumnje priređena vrlo savjesno i pedantno.

36 Tu čak nalazimo regeste dokumenata na hrvatskom jeziku. Nema sumnje, to bi bio idealan tip ediranja, koji među ostalim vodi računa i o činjenici da je sve manje onih koji razumiju latinske tekstove. Međutim, takve pretpostavke dovode do znatnog povećanja opsega edicije i do rasipanja sredstava koja se mogu iskoristiti za izdavanje ostale neobjavljene građe. Što se tiče tehnike izdavanja, ovo bi se izdanje moglo preporučiti kao uzor s time da se tipografski znakovi, metoda transkribiranja, sistem interpunkcije i ortografije kao i način obrade samog rukopisa iznesen u uvodnom dijelu te metoda sastavljanja raznolikih indeksa (imena osoba i mjesta, indeks stvari i institucija, voces Romanicae, voces Slavicae) prihvate kao stalna praksa u ediranju naših notarskih spisa. S obzirom na raznoliku upotrebu kalendarskih jedinica potrebno je svakako nad dokumentom metnuti datum po novom kalendaru. Zato priređivač mora dobro proučiti kalendarski sistem grada, odnosno kraja kojeg se građa objavljuje. To je potrebno to više što u srednjem vijeku čak u istom gradu nalazimo višestruku praksu stilova početka godine i indikcije. Smatram da ne treba zamjerati ako dan označi arapskim brojkama, a mjesec rimskim brojem. Najbolje je da taj nadnevak postavimo u desnom uglu, iznad teksta. Poznato je da rukopisi doživljavaju tokom vremena razne promjene u folijaciji, odnosno paginaciji. 35 G. Ćremošnik, Spisi dubrovačke kancelarije, knj. 1. Spisi notara Tomasina de Savere 1278—1282, Zagreb 1951. 34 A. Mayer, Kotorski spomenici, Zagreb 1951. 109