ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 324
kojih su potekli Subići, kao bribirski knezovi (kasnije Zrinski), i Frankopani, prvotno knezovi Krčki. U drugoj takvoj tematskoj cjelini bili su izloženi dokumenti i neki predmeti materijalne kulture, odnosno kućnog inventara sa posjeda i gradova koje su tokom stoljeća posjedovali i Zrinski i Frankopani. U tim se dokumentima i predmetima očitovala njihova privredna snaga, koja je omogućavala njihovu političku i vojnu djelatnost u obrani neovisnosti odn. autonomije onih dijelova hrvatskog državnog teritorija, koji se, nakon propasti hrvatske narodne dinastije u 11. stoljeću, sve više i više smanjivao. Tu se i Subići — Zrinski i Frankopani očituju kao nastavljači i voditelji borbe za očuvanje hrvatske nacionalne državnosti, odnosno autonomije, tu je onaj element njihove veličine, po čemu ih još i danas hrvatski narod pamti. O tome osobito rječito govore sačuvani brojni izvorni povijesni dokumenti, po kojima možemo danas rekonstruirati učinak njihove uloge u povijesti hrvatskog naroda. Treća i četvrta grupa materijala govori o političkoj, vojnoj i osobito o kulturnoj djelatnosti članova ovih dviju velikih rodova, te na kraju i o samom Zrinsko-Frankopanskom pokretu i pobuni i njihovom tragičnom završetku. Pred našim očima jednako je tako prisno oživljen i njihov rad i smrt, zahvaljujući baš toj izvornoj istinitosti i neposrednosti arhivskih dokumenata. Niz tih dokumenata pisan je njihovom vlastitom rukom, što je naročito važno ,za nacionalno značenje njihove djelatnosti, velik broj tih dokumenata pisan je čistim narodnim hrvatskim jezikom, a pismom glagoljičkim, dakle domaćim hrvatskim pismom, ili latiničkim. Izložbu je posjetio veoma veliki broj posjetilaca (oko 20.000), što je, barem za izložbe arhivskog tipa, kod nas neuobičajeno, pa tako lijep uspjeh priređivača treba svakako pripisati i već poznatoj i uobičajenoj, razgranatoj akciji Povijesnog muzeja Hrvatske, da privuče što veći broj publike. Sva ova raznolika publika pokazala je i te kako raznolik i živ interes i za manje pojedinosti ove izložbe (kao vrsta pisma, upotreba jezika, raznovrsnost materijala, estetska vrijednost pojedinih likovnih eksponata i dr.), što je svakako odraz želje da se bolje upozna naša prošlost, ali i odraz velikih mogućnosti koje tako mnogobrojna publika pruža svim onim ustanovama i pojedincima u oblasti kulture i prosvjete, koji žele i mogu odgovoriti zahtjevima publike za tim informacijama. Sto više, jedna druga kombinacija spretnog privlačenja još većeg broja publike (oko 100.000 posjetilaca) ostvarena je zgodnim povezivanjem ove izložbe s velikom izložbom cvijeća u Gornjem gradu u mjesecu svibnju. Broj izložbenih eksponata bio je za ovu svrhu smanjen na polovicu i zbog toga donekle potisnut u drugi plan, ali je ipak i ovako odigrao svoju prvorazrednu informativno-didaktičku i pedagošku ulogu, jer su na taj način na ovoliko obilje sačuvanog povijesno-dokumentarnog materijala, upozoreni i oni koji inače rijetko ili nikada ne zalaze na kulturno-povijesne manifestacije ovakve vrste, koji možda i primijete arhivsku ili muzejsku zgradu izvana, ali rijetko kada iznutra, uglavnom i ne znajući da će unutra pronaći nešto što bi i njih zanimalo. Zapazili smo naime, kod jednog dijela posjetilaca izložbe iskreno čuđenje da uopće postoji tolika i tako stvarna i nepatvorena dokumentacija o životu i radu ovih rodova i drugih osoba, pojava, lokaliteta i si. Mnogi su mislili da je dobar dio ranije a i kasnije srednjovjekovne građe posve propao, te su zaista bili ugodno iznenađeni, što se sve u arhivima i muzejima može naći. Pohvale je vrijedna strpljivost mnogih posjetilaca izložbe koji su nekada i po nekoliko sati uporno obilazili komad po komad, razgledajući svaki pojedini izložak otkrivajući ga pomoću kataloga, ili uz pomoć zaista skromnih i estetski i pedagoški nedovoljno izdiferenciranih legendi. Trebalo bi malo svestranije proučiti problematiku boljeg pedagoško-didaktičkog pristupa arhivskoj građi i našoj publici prezentirati historijske izvore uz pomoć najmodernijih sredstava informiranja 324
