ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)

Strana - 316

nih paspartu-a, izrada specijalnih kutija i opreme za poklone državnicima i drugim visokim gostima, koji posjećuju Austriju, zatim izrada posebnih natpisa na eksponatima u Muzeju. Sam laboratorij nalazi se u vrlo dobrim, nedavno obnovljenim prostorijama; ima svu potrebnu opremu za spomenute vrste djelatnosti, kao i potrebnu opremu za restauriranje grafičkog materijala. Vrlo je interesantan i dobar način čuvanja grafičkog materijala u posebno opremljenom spremištu koje se nalazi nedaleko od laboratorija. Grafike i slike u okvirima ili paspartuima učvršćene su na pomične stijene od mreže, koje se nalaze udaljene približno oko 20 cm jedna od druge, a pomiču se na kotačićima po šinama, koje su učvršćene na podu i stropu. Neposredno nakon pregleda ovog muzeja, učesnici sastanka uputili su se autobusima u Budimpeštu, gdje se održavao drugi dio sastanka. U četvrtak 9. rujna prije podne, u Budimpešti, u Kongresnoj dvorani Akademije nauka Mađarske, učesnike sastanka pozdravio je i poželio dobrodošlicu Generalni direktor Državnog arhiva Mađarske, Dr. Gyözö Ember. Zbog bolesti referenta Lole Hasznos, rukovodioca laboratorija za restauraciju Državnog arhiva Mađarske, pročitan je njezin referat u kojem je izložen historijat razvoja ovog laboratorija i metode restauriranja koje se upotrebljavaju u laboratorijima ovog arhiva. Naglašeno je da je ovo centralni laboratorij koji radi za potrebe svih arhiva na teritoriju Mađarske. Pretežni dio dokumenata restaurira se laminacijom sa polietilenom

. i japanskim papirom na stroju Impregnator, proizvedenom u poduzeću »Strojotehna« u Zagrebu. Klasični — ručni postupci restauriranja upotrebljavaju se samo sa izuzetne vrste oštećenih dokumenata, jer se smatra da je restauriranje laminacijom mnogo brže i kvalitetnije. Prikazane su i metode restauriranja isprava na pergameni. Poslije vrlo iscrpnog referata učesnici sastanka razgledali su vrlo zanimljivu prigodnu izložbu na kojoj je po fazama prikazan rad na restauriranju dokumenata laminacijom i klasičnim postupcima, zatim restauriranja isprava na pergameni te izrada kopija pečata. U toku diskusije bilo je naročito govora o tome, koja je najbolja metoda restauriranja nagorjelih dokumenata. Prof. O. Wächter spomenuo je da se na nagorjelim dokumentima tekst može čitati »sa strane«, tj. ako svjetlo pada pod određenim kutom, zbog različitog loma i reflektiran ja svjetla tekst se može pratiti. Laminacijom takvih dokumenata gubi se ova mogućnost. Međutim nije predložio bolje rješenje restauriranja takvih dokumenata. Istaknuto je da se nagorjeli dokumenti mogu i nakon laminacije čitati pomoću infra crvenog svjetla. Poslije podne istoga dana Klaus Desbarats, restaurator Državnog arhiva u Freiburgu im Breisgau, govorio je o mogućnostima bjeljenja rukopisa, knjiga i grafičkog materijala ozonom. Referat je bio popraćen vrlo dobrim kolor diapozitivima. Već i na tim diapozitivima vidi se da se pomoću ozona mogu relativno povoljno bijeliti grafike i uopće štampani materijal, ali ne rukopisi pisani tintom, što je referent i posebno napomenuo. U nastavku su F. J. Knubben, H. Goldbeck i Dr. Röhl iz Kölna održali referat o njihovoj metodi bjeljenja i neutralizacije pomoću ultravioletnih zraka. Referat je bio popraćen ozvučenim kolor filmom. Osobito poslije ovog referata razvila se prilično aktivna diskusija. Većina učesnika diskusije izrazila je priličnu sumnjičavost prema ovoj metodi, jer je aparatura pomoću koje se izvodi suviše komplicirana a da bi opravdala dobivene rezultate. Osim toga, pošto je autorima konačna svrha komercijalni efekt, to nisu ulazili u detalje izvedbe, niti su potanje naveli upotrebljena sredstva za neutralizaciju. U nastavku diskusije postavljeno je pitanje, da li se ovom ili kojom drugom metodom može uspješno očistiti prljavština od prstiju nastala čestim listanjem knjiga. Referenti su odgovorili da se njihovom metodom to ne može učiniti, a niti jedan drugi učesnik sastanka nije spomenuo da mu je to uspjelo učiniti do kraja. 316