ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)

Strana - 296

— princip obavezne i organizirane službe zaštite arhivske građe, i u njenom sklopu postojanje: specijaliziranih stručnih ustanova, koje raspolažu zakonom određenim profilom stručnih i znanstvenih radnika, a koje su ustanove materijalno-financijski nezavisne od imalaca arhivske građe u nastajanju i od imalaca arhivske građe; studijskog centra za unapređenje sistema zaštite; — princip zakonskog normiranja obaveza svih imalaca arhivske građe, dakle, i samih arhivskih ustanova. Moglo bi se možda javiti mišljenje da je dovoljno u posebnom dijelu Zakona razraditi ove principe, a da nije toliko važno da se oni načelno preciziraju i sistematiziraju i u uvodnim načelnim — općim odredbama Zakona. To prije svega ne bi bilo logično, jer odredbe posebnog dijela moraju imati uporište u principima jasno preciziranim i izrečenim u općem dijelu Zakona. Nadalje Zakon mora odražavati postignuti razvitak arhivske djelatnosti, a ujedno sadržavati i osnovu za poželjni daljnji njen razvitak, za daljnje usavršavanje sistema zaštite. Dakle, i sistematiku starog Zakona treba usavršiti. Opće su odredbe starog Zakona suviše krojene po Zakonu o zaštiti spomenika kulture, i u ovom arhivskom i u drugim specijalnim zakonima, a bez dovoljno specifičnosti koje traži priroda pojedinih vrsti spomeničkog blaga. Sada je prilika da se to u revidiranom Zakonu ispravi. Konačno, s praktične strane gledišta treba reći, da u protekloj praksi nisu izostale tendencije, da se dovoljnom zaštitom proglasi i golo, više-manje dobro, čuvanje arhivske građe. Treba dakle sistematično izložiti načela zaštite na jednom mjestu, kako bi se detalji u posebnom dijelu Zakona bolje razradili, pa odatle jasnije proistekli zadaci službe zaštite, te da jasno proizađe što sve mora obuhvatiti tzv. »osnovna djelatnost« zaštite arhivske građe. 4. Organske cjeline arhivske građe Principi organskih cjelina arhivske građe predstavljaju, kako je dobro poznato, ne samo teoretski već naročito baš i praktički prevažno pitanje. Sumirajući njihove praktične aspekte mogli bismo im istaći važnost: a) za pravilnu stručnu obradu arhivske građe; b) za pružanje potpunije i racionalnije usluge korisnicima; c) za pravilnu provedbu potrebne razmjene građe među arhivskim ustanovama i d) za reguliranje prometa građom koja je u građanskom vlasništvu, te za pravilniju raspodjelu građe stečene restitucijom. U načelnim odredbama starog Zakona izrično je i posebno normiran samo princip integralnosti pojedinačnih arhivskih fondova i zbirki (čl. 5). Iz posebnih odredbi istoga Zakona, i baš iz čl. 37, logički proizlazi obaveza poštivanja kako principa nacionalne arhivske cjeline, tako i principa regionalnih arhivskih cjelina. U svijetlu dosadašnje prakse i potreba daljnjeg razvitka smatramo takvo normiranje nedovoljnim. Ponajprije, treba navesti sve a ne samo neke vrste organskih arhivskih cjelina, i to navesti ih izrično, već u uvodnim-načelnim odredbama, a zbog istih razloga što smo ih naveli za srodna pitanja u prethodnim točkama. Uz to, neke od tih arhivskih cjelina, naročito nacionalna arhivska cje296