ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)

Strana - 297

lina, imaju takvo značenje na praktično-političkom planu, posebno u složenim državama kao što je SFRJ, da ih treba i u načelnim i u posebnim odredbama Zakona što egzaktnije i pomnije normativno fiksirati. Razmotrimo redom te organske arhivske cjeline. Nacionalna arhivska cjelina. Ona predstavlja sveukupnost arhivske građe koja je nastala i dalje nastaje u životu i povijesnom razvitku jednog naroda na njegovu teritoriju. Zajedno s ostalim spomeničkim blagom tvori nacionalni spomenički fundus. Neotuđivo je pravo svake nacije da taj fundus posjeduje, čuva, štiti i koristi za svoje znanstvene, kulturne i ostale društvene potrebe. Uz ostalo, on posvjedočuje naciji njenu povijesnu egzistenciju i njena prava. Razumljiva je stoga i najveća osjetljivost svake nacije prema svim pitanjima čuvanja tog fundusa i poštivanja njegova integriteta sa strane drugih nacija i međunarodnih subjekata. Ovo poštivanje je stoga jedan od temelja suvremenog međunarodnog reda i korektnih međunarodnih odnosa. Dosljedno tome, takvo je poštivanje i u složenim — višenacionalnim državama jedan od imperativa, temelja i izraza korektnih međunacionalnih odnosa, pa ono mora biti ne samo precizno normirano u odgovarajućim zakonima, već mora biti osigurano i ustavnim načelima takvih složenih državnih zajednica. U postojećem ustavu SR Hrvatske, kao i u prijedlozima ustavnih amandmana, što su na javnoj diskusiji do 1. XI 1971, ovom pitanju nije posvećena odgovarajuća pažnja. Stoga u prvom redu ističemo potrebu, da se to u konačnom tekstu ustavnih amandmana svakako obuhvati. Dakako da stvarni efekat takvih ustavnih odredbi u samom ustavu SR Hrvatske ne bi bio potpun, kada ne bi i ostale članice jugoslavenske federacije unijele u svoje ustave analogne odredbe, te kada se ne bi odgovarajućim saveznim, ustavnim i zakonskim, odredbama, pravilno riješilo pitanje spomeničkog blaga što ga čuvaju ustanove ili organi same federacije. S arhivskog gledišta naročito je važno i stalno aktualno ovo pitanje spomeničke građe kod organa i ustanova federacije, jer, kako znamo, arhivska građa je nastajala i dalje stalno nastaje također i radom organa federacije. Na toj građi interesirane su sve članice federacije. Prema tome u sklopu sadašnje ustavne reforme i revizije saveznog zakonodavstva treba pitanje takve građe pravilno riješiti. Postojeća rješenja i postojeće faktično stanje, ne mogu nikako zadovoljiti. Ponajmanje mogu zadovoljiti SR Hrvatsku, jer je s njena područja poslije 1945. god., a ponešto i ranije, odneseno dosta arhivske građe u Beograd za potrebe saveznih organa, pa se i danas nalazi kod njih, ili su je ti organi, dijelom, predali saveznim arhivskim institucijama. Ne može biti dvojbe o tome, da se ova građa mora vratiti SR Hrvatskoj, pa da se tako i na djelu pokaže poštivanje nacionalne arhivske cjeline koja pripada SR Hrvatskoj. U cjelini uzevši treba pravilno riješiti sudbinu kako arhivske građe koja se sada nalazi kod saveznih organa, ustanova i arhivskih institucija, tako i arhivske građe koja i dalje nastaje radom organa federacije. Prije svega: treba točno zakonski precizirati koja arhivska građa i iz kojeg razdoblja ostaje kod organa federacije ili se povjerava na čuvanje saveznim arhivskim institucijama, i koje su to institucije; nadalje, u organima upravljanja tih arhivskih institucija moraju biti zastupani i pred297