ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 293
muzejske službe i kroz proteklih desetak godina bila je još uvijek karakteristična po djelomičnoj prisutnosti starih tendencija, da se dio arhivske građe sabire i čuva u bibliotekama i u muzejima. O tome, kao i o pitanjima granične građe između arhivske s jedne, a bibliotečne i muzejske s druge strane, bilo je izvjesnih razgovora i dogovora među odnosnim stručnim ustanovama i službama, pa i odluka i preporuka nadležnih organa, ali s razmjerno vrlo malo konkretnih praktičnih rezultata. I bibliotečnoj i muzejskoj službi kao da je odgovaralo neriješeno stanje, koje im je olakšavalo zahvatanje u dijelove arhivske građe. I ne samo to. Već u počecima sadašnjega rada na reviziji zakonodavstva ima znakova da nastupaju korakom dalje, pa neki njihovi predstavnici traže, da im se pro f u turo i zakonski omogući takvo zahvatanje. Na zadarskom savjetovanju se pokazalo, da su i u redovima arhivskih radnika dobili, iako samo jedan glas, koji je pledirao čak i za to, da u revidiranom zakonodavstvu organi zaštite arhivske građe ne budu samo arhivske ustanove, već i muzeji i biblioteke! 8 . Ne mislimo ovdje pobijati apsurdnost takve teze, niti stvarne razloge njenom iznošenju. Već smo o tome dosta rekli dosada i napisali 9 , odražavajući mišljenje ogromne većine ozbiljnih arhivskih radnika, i ne samo onih iz SR Hrvatske. Ono što moramo učiniti, to je da u postupku revizije zakonodavstva odlučno insistiramo, kako bi se ne samo u zakonu o arhivima, nego i u zakonima o bibliotekama i o muzejima točno precizirao objekt zaštite svake od tih službi, kako bi se izbjegli nepotrebni nesporazumi između njih. pa da one što skladnije i efikasnije zajednički djeluju na zaštiti cjeline hrvatskog spomeničkog fundusa. Efikasna zaštita te cjeline nemoguća je bez pravilne podjele rada između navedenih triju službi, dakle i bez pravilnog preciziranja objekta zaštite o kojemu vodi brigu svaka od tih službi pojedinačno. Realna i stvarno već dogovorena, ali neprovedena, osnova razgraničenja među njima postoji 10 , kako općenito tako i za poseban slučaj »spomeničkih cjelina«, pa je treba u revidiranom zakonodavstvu i primijeniti. Nadmetanju i svojatanju treba da ustupi mjesto zajednički rad na dovršenju evidencije spomeničkog blaga. Tu je težište problema. Prošlo je 25 godina od oslobođenja zemlje, a ta evidencija nije još ni izdaleka dovršena, iako predstavlja bitni temelj za svaku iole ozbiljniju politiku zaštite. Kad je riječ o evidentiranju arhivske građe, onda treba reći da je uz crkvene arhive najveći dio nedovršenog posla baš na evidenciji arhivske građe u muzejima i bibliotekama, građe koju muzejski i bibliotečni radnici ne mogu, ne znaju ili neće da evidentiraju, a neće ni da je predadu (strojevima, litografijom, cinkografijom, Ili na drugi tehnički način), bez obzira da li su namijenjeni prodaji odnosno raspačavanju«. U čl. 57. dodaju se obaveznim primjercima i »gramofonske ploče«. Vidi: Zakon o bibliotekama, prečišćeni tekst (»Narodne novine SRH«, br. 8, Zagreb 4. III 1965). U načelnim odredbama Zakona o muzejima uopćenost je osobito izrazita. Tako njegov čl. 2 propisuje: »Zadaci su muzeja da sistematski skupljaju, čuvaju, sređuju, proučavaju, naučno obrađuju i izlažu predmete i zbirke predmeta značajne za kulturu, prosvjetu i nauku (muzejsku građu)« . . . Ova se do krajnosti uopćena formulacija tek u najgrubljim konturama ponešto konkretizira u čl. 6. gdje je riječ o vrstama muzeja, te u čl. 30 koji govori o pribavljanju muzejske građe. I to je sve. Vidi: Zakon o muzejima, prečišćeni tekst (»Narodne novine SRH«, br. 19, Zagreb 13. V 1965). 8 Diskusija Dr I. Beuca. ' B. Stulli, »Arhivska građa« u novom arh. zakonodavstvu . . . str. 352 i slijedeće. 10 B. Stulli, Osnovni principi ... str. 356. Posebno se misli na »Preporuku o razgraničenju grade između arhiva, biblioteka i muzeja«, donesenu od ondašnjeg Savjeta za kulturu i nauku NR Hrvatske pod br. 3152/1-1960. 293
