ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)

Strana - 277

Prije početka rada moramo, rekli bi, sklopiti poznanstvo s familijom, stoga je potrebno proučiti svu dostupnu literaturu o obitelji i o fondu. Naročito je potrebno proučiti genealoška stabla, zapravo njih moramo imati kod sređivanja stalno pri ruci. Ruski arhivist Novikov kaže da naučno-tehnička obrada po pravilu počinje proučavanjem povijesti tvorca fonda i samog fonda, jer ukoliko ne bi temeljito upoznali tvorca fonda, ne bi mogli pravilno odrediti ni sastav građe, ni njene vremenske granice, a mogli bi pogriješiti i kod sistematizacije, opisa, ekspertize vrijednosti, kao i kod škartiranja. Tek ovako pripremljeni možemo prići prvom i neophodnom zadatku, rekognosciranju građe, bez kojeg ne smijemo ni pomisliti na bilo kakav dalji rad. Schellenberg, služeći se i mišljenjem Ellen Jackson naglašava rekognosciranje kao prvi zadatak. Pregledavat ćemo građu poštivajući sačuvane cjeline i dajući joj privremenu oznaku, a na kartotečnim listićima bilježit ćemo što izdašnije podatke o sadržaju, lokalitetima, parničarima, itd., ali u ovoj prvoj fazi rada bolje je što više pažnje posvetiti starom sistemu po kojem je građa bila sređena i načinu vođenja administracije. Belgjski stručnjak za obiteljske arhive Ernestine Lejour također daje prednost bilježenju podataka na listiće, a taj je za manipuliranje zaista i najpraktičniji, rekla bih jedinstven. Nastojat ćemo doznati tko je ranije građu sređivao, da li je sistem arhiviranja mijenjan, zbog čega, itd. čest je slučaj da je građa već u familiji bila inventirana, ali na građi nije uvijek bila naznačena signatura, barem ne na cjelokupnoj. Ukoliko građa nosi signaturu, vratit ćemo je u pređašnje stanje, a posebno je to važno ako je pod tom signaturom već publicirana. Međutim imamo slučajeva da je za građu bio sastavljen inventar, ali signirani su bili samo fascikli, a građa unutar njih bila je samo djelomično signirana. U tom slučaju, a ukoliko se radi o ispremiješanom fondu dužnost je arhiviste inventar detaljno proučiti i doći do zaključka, da li je na osnovu sačuvanih cjelina i starog sistema sređivanja, moguće i potrebno kompletnu građu vratiti u prijašnje stanje, ili samo djelomično, jer provencijencija se preporučuje, ali ona nije više zakon preko kojega se u slučaju potrebe né bi smjelo preći. Ima slučajeva kada bi rekonstrukcija fonda striktno po provenijenciji zahtijevala dugi rad, ako je on uvijek i moguć, a koji bi dao manje korisne rezultate od nekog drugog sistema. Stoga je na arhivistu da se odluči za svaki fond posebno. Ukoliko se neće držati starog inventara, odnosno ne u cjelini, mora preći na zadatak koji je od velikog značaja, a to je izrada plana sistematizacije građe. Arhivist mora postići da građu što bolje sredi, a da ipak misli i na vrijeme, imajući pri tom uvijek na umu da mora sačuvati organsku cjelinu i jedinstvo materijala, što i Casanova naglašava, i da svaka aktivnost familije, njen položaj u društvu i svaki nien važniji član dođu do izražaja. Upravo zato je potrebno sastaviti dobar plan sistematizacije građe. Sređivanje obiteljskih arhiva zahtijeva od arhiviste mnogo više samoinicijativnosti i veću širinu znanja, nego rad na drugim fondovima, ali zato mu daje i mnogo više slobode. U arhivskoj teoriji postoji nekoliko vrijednih priiedloga za rasnored građe obiteljskih arhiva. Osvrnuli bi se na dva. Prvog ie dao Eugenio Casanova. On na prvom mjestu predlaže spise koji su bili osnova 277