ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 276
nadzire i štiti trajno ostaju. Upravo stoga su mnoge države donijele zakone, koji ne dirajući u pravo vlasnika štite ovu građu, dok su druge smatrale da će postići veći efekat ako organiziranim društvenim radom stvore kontakt s vlasnicima, uvjeravajući ih, odgajajući u njima ljubav za dokument i nastojeći ih pridobiti bilo za poklon, depozit ili otkup. Obiteljski i lični arhivi nameću arhivskoj službi posebne i brojne probleme već od prvog i najosnovnijeg zadatka kako saznati za njih, pa kako postići uvid u građu, kako uvjeriti vlasnika u njenu vrijednost, potrebu stručnog čuvanja, otvaranja javnosti, itd. Osim toga pitanje je da li je korisno uvijek poslužiti se zakonom, iako on postoji, ili pak prilaziti kao prijatelj koji poštiva prošlost obitelji. Sve su to otvorena pitanja, kao i uopće cijela problematika ove građe, o kojoj se raspravljalo i na dva međunarodna arhivistička kongresa: u Parizu 1950. i u Firenci 1956., a da se nisu donijeli definitivni zaključci. Međutim ma koliko ovi problemi bili od bitne važnosti, oni nisu glavna tema ovog članka, pa se nećemo na njima duže ni zadržavati. Možemo jedino naglasiti da je za njegovo rješavanje vrlo važna afirmacija arhivske službe u zemlji, a posebno arhivske institucije na čijem se području dotična građa nalazi, strpljivi i ustrajni rad na terenu i osigurana financijska sredstva, bez kojih u današnje doba teško ima i smisla pomišljati da bi ova vrst građe dospjela u spremišta arhivskih institucija. Pokloni su danas vrlo rijetki svugdje u svijetu, pa i kod nas. Nas ovdje posebno interesira sređivanje građe, inventiranje, te izrada i publiciranje naučno-informativnih sredstava. Dužnost je arhivske službe da se pobrine da se obiteljski arhivi srede, bez obzira da li se čuvaju kod vlasnika ili u arhivskim institucijama, i da se za njih izrade takva naučno informativna sredstva koja će omogućiti nadzor nad svakim pojedinim dijelom ove građe. Obične evidencije, posebno za ove arhive, nisu dovoljne. Obiteljski arhivi stižu u arhivske ustanove obično potpuno izmiješani, ili su u najbolju ruku samo pojedine skupine sačuvane u originalpom stanju. U istom se stanju ovi arhivi skoro redovito nalaze i kod obitelji. Oni se obično sastoje od obiteljskih spisa u užem smislu riječi, od spisa nastalih iz privredne djelatnosti obitelji, a uz te spise često su vezani i brojni parnični spisi. Ukoliko se radi o značajnoj obitelji, ovim je spisima priključen cijeli niz fragmenata arhiva raznih javnih institucija, u kojima su pojedini članovi obitelji vršili funkcije, a građu su kući donosili za potrebe rada, pa je tako tu i ostala, što je u prošlim stoljećima bio vrlo čest slučaj. Osim toga pojedini su članovi često prikupljali značajne dokumente raznih provenijencija, stvarajući tako zbirke, povezane temom ili pak bez ikakve unutrašnje veze. Kad građu dobijemo na sređivanje obično o njoj još ništa ne znamo, a građa svake obitelji donosi varijacije koje nameću posebne probleme i zahtijevaju kompleksno znanje i duboko zahvaćanje u finese povijesti vremena, posebno onog kraja u kojem je obitelj živjela i djelovala. Potrebno je poznavanje svih mogućih komponenata koje su utjecale da je nastala građa baš takve vrsti i u toj količini. 276
