ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 272
I zadarska općina je oko 1324 g. prisvojila pravo da oporezuje težake i kmetove na svom području. I kao što su težaci u dubrovačkoj astareji dužni popravljati putove i ceste, a vlasnici zemlje daju umjesto radne snage novac, tako su težaci i kmetovi na zadarskom području plaćali »honera et factiones«. 166 No, bilo bi smješno nekom težaku na zadarskoj astareji nuditi zemlju — i to skupu dragocjenu zemlju — za kuću i vrt kad on stanuje u gradu. Na širokom i otvorenom području zadarske astareje ne treba žrtvovati zemlju za težačke nastambe. Iz svega što je rečeno smijemo zaključiti da na području dubrovačke astareje nije bilo kmetstva prije svega zato što na njoj nije bilo dovoljno povoljnih uvjeta da se razvije ratarstvo. Novi uvjeti koji se od početka XIV. st. pojavljuju u težačkim ugovorima s astareje nisu predznaci nekog novog načina obrađivanja tla, nego rezultat težnje vlasnika zemlje da na svojim vinogradima nasele težake kako bi im posjed bio bolje čuvan. Položaj se težaka na astareji zbog toga ne mijenja. Njihove obaveze ostaju iste, težačke, no izvan njih vrše raznovrsnu tlaku. Gledamo li na problem dubrovačkog kmetstva i težaštine s tog stajališta ne ćemo uopće postavljati pitanje početka kmetstva, niti ćemo ulagati napor da ovim ili onim dokumentom te »početke« datiramo. I to ne samo zato što je nemoguće datirati neki proces u agraru — procesi su stoljetni! — već i zato što nema kriterija na osnovi kojega bismo spomenute nove elemente u težačkim ugovorima karakterizirali kao kmetske. To što je netko postao »homo« vlasnika vinograda nije ništa izmijenilo njegov položaj prema zemlji ili prema vlasniku. Da je kuga doista utjecala na agrarne odnose to bi se na neki način moralo očitovati i u dokumentima. Međutim, niffdje nema traga težnji vlasnika zemlje da težake »privežu« za zemlju. Stvarno je malo vjerojatno da bi vlasnici mogli postupati tako poslije kuge kad je dubrovačko stanovništvo bilo vrlo prorijeđeno. Naime, poznato je da su odnosi u agraru vjeran odraz prilika na terenu i da je pritisak vlasnika zemlje na stanovništvo uvjetovan brojem ljudi. Veća eksploatacija nastaje tada kad je radne snage mnogo i kad vlasnik zemlje može birati ljude. Zato je prorijeđeno stanovništvo Dubrovnika u drugoj polovici XIV. st. isključivalo a ne omogućivalo takve težnje za »vezivanjem za zemlju«. A uzmemo li u obzir da vlasnici zemlje žrtvuju svoju zemlju da bi težak na njoj podigao kućicu, onda nam se još manje čini da je težak »žrtva« u teško vrijeme poslije kuge. U svakom slučaju korist je od novog običaja obostrana, jer je taj običaj stvorio i sigurnije odnose u agraru. I najzad, postavlja se pitanje da li smijemo samo na osnovi dosad poznatih dokumenata stvarati" zaključke o specifičnosti agrarnih odnosa na području dubrovačke općine, posebno na astareji? Lučić je u posljednjem svom prilogu nastojao učvrstiti svoje mišljenje o »nespecifičnosti« 166 Naime, sklapajući ugovor s Cvitanom, sinom Družine Nikola ae Picega dodaje: »Et si aliqua solucio erit facienda communi Jadre pro dicta oastinatione, tu ,. dictus Cfitanus solues« (CD IX, str. 211, g. 1324). I svećenik Andrigit uzimajući u najam vinograd u Bibanu obećaje da će snositi »honera et factiones comunis Jadre« (CD X, str. 76). Možda su novouvedeni tereti u vezi s proširenjem zadarskog kotara 1324. g., jer je prema tekstu ugovora između općine i Bribiraca grad tražio pravo da oporezuje kmetove bribirskih knezova. Vidi S. Ljubić, Listine o odnosa jih I, str. 347. 272
