ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)

Strana - 271

Međutim najnoviji su istraživači agrarnih odnosa na području dubrovačke općine vodili, čini se, premalo računa o posebnom režimu na samostanskim ili uopće crkvenim posjedima. Lokrumski je samostan, na primjer, imao više zemalja nego građani, pa su i odnosi na takvim zemljama i način obrađivanja bili bez sumnje drugačiji. Vinogradari istog samostana stanuju već početkom XIV. st. uz vinograde —• ondje imaju svoje kuće i vrtove —za koje plaćaju samostanu 12 groša godišnje i voze opata po Šipanu, Ombli i Šumetu kad god zaželi.

161 Režim je na samostanskim posjedima na otocima drugačiji i zato što je, kako je to već ustvrdio Roller,

162 udaljenost posjeda od grada bila veća, a time neposredna kontrola vlasnika zemlje nad obrađivačima manja. S obzirom na tvrdnju da vlasnik zemlje daje poseban komad zemlje za kuću i vrt zato da bi što trajnije i dulje vezao »neposrednog proizvađača za zemlju«, valja ispitati da li doista ima u ugovorima takve odredbe koje bi opravdavale spomenuti zaključak. Drugim riječima, da li se mijenjaju težački uvjeti? Prvi ugovori koje Lučić citira da bi gornju tvrdnju dokazao ne potvrđuju njegovo mišljenje, jer se težaština ovih seljaka ni po čemu ne razlikuje od ostalih koji nemaju kućice na vlasnikovu posjedu. Kad bi vlasnik zemlje doista dao zemlju u tu svrhu, onda bi mu i vinograd dao na obrađivanje »za vječno«, »dok traje loza«, a ne bi od poklonjene zemlje zahtijevao tlaku. Već sama činjenica da su ovi novi elementi u težaštini nastajali postepeno od svršetka XIII. st. proturječi pretpostavci da im uzroke treba tražiti u nedostatku radne snage poslije kuge, dakle tek u drugoj polovici XIV. st. Uostalom, ubacivanje novih obaveza u težački ugovor nije na dalmatinskom terenu neka dubrovačka osobitost. I u Zadru se može konstatirati uvođenje darova u naturi, podavanje koje inače daje kmet, a ne težak. Prvi podaci

163 o njima potječu iz sredine XIV. st., s posjeda zadarskog patricija Mateja Grubogne (de Grubogna) koji daje trojici Brajdružica vinograd na obrađivanje uz dužnu obavezu podavanja četvrtine vina, ali svaki brat daie za berbe kokoš i svinjsku lopaticu,

164 Grubonjini su vinogradi u Babindubu — dakle na starom hrvatskom teritoriju (koji je kasnije, vjerojantno u XII. st. pripao zadarskoj općini) — a Brajdružići su inače kmetovi samostana sv. Marije u istom selu, premda samostanu sv. Marije ne daju podavanja u naturi. Da su to doista nove obaveze koje vlasnik zemlje uvodi pod utjecajem kmetskih običaja, pokazuju još dva primjera iz istog vremena. U prvom ugovoru vlasnik zemlje dopušta težaku da proda vinograd koji je od njega zakupio samo ako mu donese tovljenog ovna ili 20 solda, a u drugom vlasnik traži za vrijeme berbe kokoš. Osim toga; svaki je od petorice zakupnikovih sinova dužan donijeti vlasniku kad se bude dijelio od oca kokoš.

165 Ova se podavanja u naturi ne pretvaraju u zadarskom kraju u općeniti običaj, tako da u drugoj polovici XIV. st. postepeno nestaju. Dokaz više da su bila »ilegalna«. 141 Agrarno-proizvodni odnosi, str. 76, bilj. 88. 162 N. dj., str. 129. 163 Vidi i Zadarski notari II, str. 172. 164 Vidi CD X, str. 31, 1332 g. w CD X, str. 197, 1335 g. 271