ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)

Strana - 261

svjedoče o postepenim izmjenama u smislu povećanja težakovih obaveza.

128 Međutim, koliko god vlasnik zemlje povećava težaku obaveze, on mu u vlastitom interesu ne povećava, kako je spomenuto, i obradivu površinu. Stoga i ostaje težaština stoljećima najpogodniji način obradbe površina zasađenih vinovom lozom. Premda ima i prelaznih oblika, tj. vinograda pomiješanih s oranicama, ipak se kod klasifikacije agrarnih odnosa, kad sažimamo bitne karakteristike, od težaštine odvaja ratarstvo kao posebna vrsta odnosa i načina obradbe. Oranicu na kojoj se siju različite vrste žita ne obrađuje težak, već kmet. U stvari čovjek kome u tom poslu pomaže i životinja. Kmet, koji je na području dalmatinskih gradova isto tako slobodan čovjek može primiti veću količinu zemlje na obrađivanje od težaka. Ili vlasnik zemlje ili kmet sam ima stoku kojom ore. Premda količina zemlje koja pripada, jednom selištu ili jedinici seljačkog posjeda nije u svim krajevima jednaka, ipak se pretpostavlja da se na selištu prehranjuje jedna obitelj i zadovoljava obaveza prema vlasniku zemlje. Već sama činjenica da kmet mora držati stoku uvjetuje i mjesto kmetova stalnog stanovanja. Budući da on ne može sa svojom stokom stanovati u gradu, naseljuje se na zemlji koju obrađuje. To, kao i želja vlasnika zemlje da oranice budu što bolje obrađene stvara postepenu ovisnost kmeta o, zemlji ili točnije njegovu vezanost uz zemlju. Iz svega što je rečeno nije teško razabrati da količina zemlje i najpogodnija kultura koja se na njoj uzgaja uvjetuju položaj obrađivača prema zemlji, vlasnika zemlje prema obrađivaču i najzad obrađivača na samoj zemlji. Ako, prema tome, postavimo pitanje kad se — u gore definiranom smislu — pojavljuju na području dalmatinskih gradova, ili njihovih astareja kmetski odnosi, onda to drugim riječima znači da tražimo vrijeme kad su neki vlasnici zemalja raspolagali s toliko agrarnih površina pogodnih za uzgoj žitarica da ih više nisu mogli dati u težaštinu. Naprijed je spomenuto da je mali posjed u vinorodnim krajevima u neposrednoj okolici dalmatinskih komuna gotovo isključivao ratarstvo. Ali, izvan gradova situacija je drugačija. Ondje nema borbe za zemlju, jer je ima u izobilju. U rijetko naseljenim krajevima dalmatinskog zaleđa, na teritoriju različitih slavenskih država, prijelaz je sa stočarstva vrlo postepen, ali stalan. Ondje je i više zemlje i tlo je pogodnije za ratarstvo. Na granici zadarske astareje, u nekad hrvatskoj Obrovici (današnji Babindub) ima zadarski samostan sv. Marije vrlo mnogo zemlje do koje je, po svoj prilici, došao u XII. st. (poslije razorenja Biograda 1125 g.). Premda je to selo udaljeno svega nekoliko stotina metara od granice zadarske astareje, odnosi su samostanskih podložnika — u izvorima se nazivaju jobagiones — drugačiji nego samostanskih težaka na astareji. Sačuvan je također ugovor između tih podložnika i nadstojnice samostana sv. Marije Nikolete, jedan od najdragocjenijih dokumenata te vrste s dalmatinskog područja. Ugovor sklapaju »ljudi ili jobagioni sa128 Vidi npr. CD IX, str. 211. 261