ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)

Strana - 260

paziti da su među težacima zadarskih samostana vrlo često obrtnici one struke koja je najbrojnije zastupana u gradu, što; posve razumljivo, nije slučajno.

124 Težaština nije nečastan posao, a obrađivaču donosi korist, dio priroda koji može prodati. Da vinogradi od nekoliko gonjaja ne zadaju težaku tako mnogo posla da ga ne bi mogao izvršiti pokazuje činjenica da u Zadru ima težaka koji uzimaju u težaštinu i nekoliko vinograda. Uostalom, gotovo svi gradski statuti propisuju način obrađivanja vinove loze. Kako vinogradi i maslinici nisu daleko od grada, težak se navečer, pošto je obavio posao, vraća u grad. Za sam odnos težaka prema zemlji nije bitno da li se vinograd nasađuje ili težak preuzima od vlasnika zemlje na obrađivanje već zasađenu lozu.

125 U prvom će slučaju uvjeti obrađivanja biti lakši. Uostalom, u ugovorima jasno dolaze do izražaja različiti uvjeti u jednom i drugom slučaju. Gledamo li na težaštinu na spomenuti način, tj. kao na odnos između obrađivača vinograda i vlasnika zemlje, ne ćemo pridavati toliku važnost količini priroda ili prihoda koji vlasnik zemlje dobiva.

126 Ne čini nam se bitnim da li je to naturalna ili novčana renta, jer čitav niz elemenata utječe na stvaranje »starih običaja« (consuetudines) u vinogradarstvu i svaki grad ima gotovo svoje »zakone«. ( Važno je upozoriti još na jednu činjenicu: težaština ne mijenja svoj osnovni i bitni karakter u slučaju kad se povećava kvantitet, tj. kad vlasnik zemlje ima mnogo vinograda koje daje u težaštinu^. Ako, naime, da se poslužim jednim zadarskim primjerom iz XIII. st., jedan vlasnik, ima i 20 gonjaja vinograda, on ih ne može dati na obradu jednome težaku, nego desetorici.

127 Vlasnik zemlje to ne čini iz vrlo jednostavnog računa, jer zna kad bi težaku dao veći vinograd nego što ga može obrađivati, sam bi bio oštećen. Bilo bi pogrešno kad bismo smatrali da je težaština na istočnoj jadranskoj obali ostala okamenjena. I zadarski i dubrovački primjeri jasno 124 M. Zjačić. Spisi zadarskih bilježnika Henrika i Creste de Tarallo (1279—1308), Zadar 1959. str. 144, 150, 179, 192 i đ. 125 Već u prvom poznatom ugovoru o težaštini iz 1205 g. zabilježeni su bitni uvjeti s kojima ćemo se i kasnije susretati. Predavajući nekom Radošu vinograd u Punta Miki (dan. Borik, Muchla bona) rogovski ODat mu dopušta da prve tri godine ubire sam prirod, a kasnije ga je dužan dobro obrađivati. Naime, samo u tom slučaju mu samostan dopušta da vinograd ostavi svojoj ženi ili nasljednicima. Poslije isteka tog roka, prirod se s vinograda dijeli u tri dijela: dvije trećine uzima Radoš, a trećina ostaje samostanu. Ako Radoš ne bude dobro obrađivao povjereni vinograd, uzima ga samostan natrag u svoje ruke. Vidi CD III, str. 49—50. 126 Vlasnici su se zemalja već u XIII. st., dakle i prije sastavljanja statuta, morali držati običaja koji je prevladavao na zadarskom području. Običaji (consuetudines) koji su prije sastavljanja statuta odredbama zadarskog velikog vijeća dobivali vrijednost pisanog zakona, obavezivali su u načelu svakoga vlasnika zemlje bez obzira na njegovo porijeklo, materijalni ili društveni položaj, i bez obzira na to da li je bio građanin ili samo stanovnik grada na određene uvjete. Još prije 1289 g. je, na primjer, na osnovi zaključka velikog vijeća bilo zabranjeno »svim ljudima Zadra« dati na obradbu vinograde za povoljnije uvjete od podavanja četvrtine svih plodina i zato je prior sv. Mihajla na Ugljanu došao pred zadarskog kneza i suce i molio ih »posebnu milost«, tj. dopuštenje da neplodne zemlje oko samostana izda u zakup uz podavanje sedmine, a ne četvrtine. On tvrdi da će jedino pod povoljnijim uvjetima naći obrađivača za svoje zemlje, pa mu je ta »milost« doista i dana (CD VI, str. 665). Statut iz početka XIV. st. je detaljno određivao odnose u agraru, ali se već u drugoj polovici XIII. st. pozivalo u ugovorima na »ius et consuetudo statuti comunis Jadre« (CD VI, str. 336^ Upravo zbog toga što su statutarne odredbe bile svima poznate, vlasnici zemlje i težaci su zazirali od izdavanja notarskog instrumenta i uopće od naručivanja pismenog ugovora pouzdavajući se u općeniti običaj. Vidi CD VIII. str. 364, 1314 g. 127 Vidi CD VI, str. 218 ili VII, str. 124. 260