ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)

Strana - 247

razabire da vlasnik zemlje daje težacima »komad zemlje« zato da na njoj sagrade kuću. Težaci su za iznajmljeni vinograd, koji je držao već njihov otac, obrađivati vlasnikove vinograde 8 sedmica i povrh toga davali su vlasniku četvrtinu vina iz zakupljenog vinograda. I drugi ugovor koji donosi čini se Lučiću »pravim«, jer »ispunjava uvjete za to potrebne: davanje zemlje za vrt i kuću, za uzvrat traženje rada i darova«.

65 Kad u spomenutom ugovoru ne bi bilo dodatka o kućici i vrtu nikome ne bi, po svoj prilici, palo na pamet da ovaj težački ugovor o obradi vinograda nazove kmetskim i još manje »pravim« kmetskim ugovorom. Stoga ne bismo smjeli na osnovi njega zaključiti drugo nego da se u težačkim ugovorima pojavljuju neki dodaci, jer se dotad, koliko je poznato, od težaka nije zahtijevalo da se nasele na vlasnikovoj zemlji ili točnije, dosad težaci nisu tražili od vlasnika zemlju za kućicu i vrt. Prema tome, nije bitno, kako misli Lučić, »davanje zemlje za vrt i kuću«, već činjenica da se neki težaci na području astareje naseljuju na vlasnikovoj zemlji i da se u vezi s tim naseljenjem ponešto mijenjaju težačke obaveze. To je onaj elemenat na koji je već upozoravao Roller. I treći ugovor koji Lučić donosi istog je karaktera, premda on drži da »sadržava u sebi sve poznate elemente kmetskog ugovora«. Prema tome, smatramo da ni jedan od ugovora koje prilaže Lučić kao dokaze svom mišljenju »o počecima kmetstva« u Dubrovniku nije kmetski, nego ga sklapaju težaci, vinogradari, čini se da su oni sami željeli stanovati na selu i stoga dobivaju od vlasnika zemlje nešto posjeda da na njemu načine kuću i vrt. Posve razumljivo da je tlaka, rabota ili radna renta obaveza koju smo navikli nailaziti u kmetskim ugovorima, ali ovaj ili onaj novi uvjet ili obaveza koji mijenja ili otežava položaj težaka još uvijek nije dokaz da su težaci na području astareje postali kmetovima! Jer uza sve to što su za ustupljenu zemlju obrađivali besplatno vlasnikove vinograde, oni su po svom osnovnom položaju i prema odnosu prema vlastelinu ostali težaci. Vlasnik zemlje ih ne primorava da grade kućicu na njegovu posjedu zato da bi bolje obrađivali njegove vinograde, on im ustupa zemlju zato, jer to oni sami žele i jer će on sam u krajnjoj liniji imati od tog koristi. Zato tlaka koja je nadoknada za ustupljenu zemlju nije uvedena zbog gospodarskog razvitka astareje, tj. zbog stvaranja alodija, zgona ili carine, jer je vlasnik nastavio obrađivati vinograde pomoću težaka kako je to činio i dotad. Zato su ovi ugovori, prema našem uvjerenju, svjedočanstvo o težnji težaka — i to samo nekih težaka! — da se nastane izvan grada u malim kućicama s vrtovima. Do njih nisu mogli doći na drugi način, nego da vlasniku zemlje koji će im ustupiti potrebnu zemlju, odrade nekoliko dana u godini i da mu donesu dva dara. Takav je odnos još daleko od kmetskog, jer mu nedostaju, kako ćemo još nastojati da pokažemo, osnovni uvjeti kmetskog odnosa. Stoga smatram da se Lučić uzalud trudio da protiv dotadašnjeg uvjerenja u literaturi tekstovima donesenih ugovora dokaže kako se ipak na području astareje javljaju sredinom XIV. st. »pravi kmetski ugovori«. Dokumenti su izvori za pojavu nekih novih uvjeta u težačkim ugovorima. 45 N. đj., str. 220. 247