ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)

Strana - 213

karaca ide i drugi o prosjeku broja članova u obitelji. Što je bliže gradskoj sredini, taj broj opada. Na primjer Gradina pokazuje i znatno veći broj muškaraca, ali i znatno veći broj članova u obitelji, što je prividno točno, jer u stvari baš u Gradini kao i u drugim udaljenijim mjestima održao se zbog kolonatskih odnosa i drugih razloga više tip kolektivnog domaćinstva, nego što je to u predgrađu Varoš, gdje su ponajviše obiteljska domaćinstva, a svega petnaestak skupnih. Gradina, Cvrljevo i Danilo pokazuju fenomen većeg broja muškaraca, a ujedno u prosjeku i veći broj članova po obitelji. Dok je za Varoš i Crnicu prosjek po obitelji 4,9 članova, u ostalim selima je 6,1 prosjek, a za cijelu varošku župu 5,5. Registar prezimena s brojem muških i ženskih Članova pojedinih obitelji pokazuje učestalost obitelji s istim prezimenom, a uz to pokazuje iz kojih obližnjih sela stigoše pojedine obitelji u šibenski Varoš do 1828. godine. Tada su najučestalija varoška prezimena: Baranović, Belamarić, Čelar, Gojanović, Grubišić, Iljadica, Junaković, Juras, Stošić, Šupuk, Zjačić, Živković i dr. i za najveći broj varoških prezimena naći će se potvrda u registru prezimena iz obližnjih šibenskih sela. Najviše je selilo seljaštvo s područja biličkog, trtarskog i danilskog, a mnogo manje s područja Zagore. Sudeći to po prezimenima koja za pojedina sela navodi K. Stošić u knjizi »Sela šibenskog kotara«, u Varošu je najviše doseljenih seljaka iz Danila, Dubrave, Mandaline, zatim iz Bilica i Konjevrata.

18 Mali je broj onih koji dođoše u Varoš iz priobalnih mjesta ili s otoka (na primjer Adum, Antolos, Ježina), a jedino dvije obitelji kojih preci dođoše sa Zirja (Stošić, Škarica) namnožiše se i postadoše varoške.

17 Govoreći o stanovništvu šibenskog Varoša i varoške župe, treba odgovoriti na pitanje odakle dođoše ti seljaci i kada. To su mahom novodoseljenici koji oko oolovice XVII stoljeća doseliše u Šibenik i njegovu okolicu. Poznato je da je naše stanovništvo iz ugroženih turskih krajeva preseljavalo u tada mletačku Dalmaciju. Takva jedna akcija poduzeta ie u prosincu 1646. godine, kad visovački gvardijan i o. Nikola Ružić iz Petrova Polja dovedoše u Šibenik na dogovor i pogodbu knezove i poglavice Zagore, Petrova Polja, Promine i Miljevaca, te pred knezom kapetanom utvrdiše uvjete prelaza. Zapalivši sela i kuće, kako bijaše dogovoreno, preko 10.000 duša iz 70 sela Zagore, Petrova Polja, Promine i Miljevaca pod vodstvom svojih župnika dođoše na područje oko grada Šibenika i uz obalu od Tijesna do Grebaštice. Tu su bili pod vedrim nebom, sa svojim protrepštinama i živinom, pa iako su izbjegli turskoj opasnosti i okrutnosti, sad su bili izvrgnuti hladnoći, kiši i nevremenu, a uz to i gladi, pored toga što im mletačka vlast davaše sol, bob i dvopek.

18 Međutim, ova migracija, koja je bila organizirana i ugovorena između generala Foscola, visovačkog gvardijana, o. Ružica i uz prisustvo seoskih knezova i poglavica — nije dala uspjeha, jer kad se godine 1649. u Šibeniku pojavila kuga, svi ti seljaci koji bijahu oko grada mahom pobjegoše i nastaniše se na području Trtra, Zagore, Moseća ili pak Danila, Slivna i Sitnoga.

19 Tek nakon toga, na zamolbu šibenskog gradskog vije» Stošić. Sela šib. kotara, ib., str. 36, 95, 106, 107, 113, 120. , 17 Ib., str. 194. 18 Stinan Zlatovlć, Franovci države presvet, odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1888, str. 90, 93 , 94, 103. »• Ib., str. 111. 213