ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)

Strana - 129

go, jer je pisao tako da je razbijao strah kod mladih drugarica i tim je meni mnogo pomogao. Pored svih unutarnjih manjkavosti (svijesti i hrane) ipak smo se održale na dostojnoj visini. Kolone njemačkih trupa oko kaznione i česte posjete istih nisu nas mogle smesti u našem radu. Slavile smo 1. maj i često smo imale priredbe. Naš pjevački hor je skoro svaki dan bio u akciji s čim smo zavoje vale silne simpatije. Poslije preokreta smo dobile još dvije simpatizerke, jedna iz mjesta, a druga je bila iz Varaždina. Radile smo i sa njima. Samo nisu bile dugo (jedna 10, a druga 20 dana.). Tridesetog maja su bile dopraćene 10 drugarica iz Savske ceste,

8 a istog dana je bilo pušteno 5. Sisčanki. Dakle, od starih je ostala Dalmatinka

9 koja je bila na sve pasivna, Anica Sisčanka

10 i ja. Pošto je među novima bilo drugarica koje su bile ostranite od rada dok sam ja bila vani, na primjer: Mila Herceg, Mira Saks, Galja,

11 Ljubica Sagi i Ada Fišer, a bilo je i simpatizerki koje ja nisam poznavala, to je trebalo počekati par dana, a zato vreme pitala sam drugove, preko, da mi jave ako znaju što o njima, a i Brki sam pisala. Pošto mi nije odgovorio, sumljam da nije primio to pismo. Dakle, valjalo je čuti izvještaj od partijki koje su došle sa njima, kao i od njih samih kako su i što su do sada radile. Kroz par dana se otpočelo s novim radom. Partijke su izjavile da su Galja, Ljubica i Mila vraćene na rad, a Ljubica i u Partiju. Tad smo izabrale rukovodstvo od tri drugarice i to: Maca,

12 Galja i ja i organizirale [smo] rad. Prolazile su slijedeće: »Anti-Düring«, »Razvitak društva« od Engelsa i održavanju referata iz raznih naših romana (boljih). Izučavale smo ruski i njemački jezik, osim toga smo izvađale razne kulturne priredbe. I pored našeg dosta nezgodnog sastava kolektiv je bio na odgovarajućoj visini, po mišljenju i samih drugova koji su imali prilike da vide naš život i rad. Partijsku liniju smo provodile i orjentirale. se većinom prema vijestima koje smo tu i tamo dobile preko koje posjete. Desetog srpnja su nam drugovi poručili da prestanemo s radom i našim pjesmama, jer da su oni to već učinili i sve knjige bolje sklonili. Najteže je bilo to prekinuti prosvjetni rad. Dogovorile smo se da se javi jedna ili dvije koje bi uzele na sebe Anti-Düring i Ruski udžbenik, pa da produljimo rad, ali kad smo to postavile, tad se Dalmatinka i (pišem Dalmatinka zato jer ću kasnije govoriti o drugoj drugarici kojasezovekaoiDalm.[atinka] pa da se ne pobrkaju imena) Ljubica Š., osim simpatizerki zatajile i nisu se javile. To je bio znak da se boje i da treba obustaviti rad što smo i učinile. Petnajstog srpnja su odveli 6 Židovki, dvije pravoslavke u Gospić, a zatim na Jadovno (Velebit), a 20 og istog, su dopraćene nove četiri Židovke u Lepoglavu, i to dve simp.[atizerke] i dve poslodavke i opasni protivnici, pa i ako smo ostale skoro same partijke nismo mogle u onakom sastavu raditi (barem privremeno). Dvadeset i osmog istog mj. nas šest starih i svi drugovi (osim petorice) smo otpraćeni za Gospić. Do Zgb. slobodni, od Zgb. svi vezani do Gospića. Tamo smo stigli po velikoj kiši i tako mokri i ostali na sudskom dvorištu, u kojem je već bilo oko 3000 hiljade radnika, seljaka i građana. Sutradan smo mi žene bi [le] smjestite, po nalogu upravnika u ćeliju, bez zraka, vode, zahoda, a da o hrani i ne govorim. Drugovi su ostali na dvorištu. Istu noć su ubili jednog željezničara na dvorištu očito da izazovu naše drugove, ali nisu uspjeli. Drugi dan po dolasku su odmah Martina Franekića i još desetoricu drugova otpremili na Jadovno. Kroz par dana su i drugovi bi[li] već u redu za odlazak, no medjutim su ih zadržali i smjestili u sobe. Moral je kod svih bio na odgovarajućoj visini i nismo se g Arhivski vjesnik 129