ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)

Strana - 128

kizmu itd. U samom početku je bilo malo teško dok se nismo upoznale i stekle povjerenje jedna u drugu. (Od ranije se nismo znale). A kasnije je bilo sve bolje i bolje. 8. januara je drugarica puštena na slobodu, a ja sam ostala 1. mj.[esec] sama; a zatim sam dobila Veru Stipetić (frankovku) sa kojom sam provela skoro tri mj.[eseca.] Nije bila loša. Slagale smo se u borbi protiv uprave. No, uprava je pokušala da je iskoristi kao konfidenta protiv mene, ali je bilo prekasno za upravu. Vera se bojala bez mene kretati se medju robijašima i tako je bila ovisna od mene. Imajući iskustvo sa frankovcima i hitlerovcima, u samom početku sam joj Tekla ovo: u interesu našeg svakodnevnog života i borbe za sitne zahtjeve protiv zajedničkog neprijatelja Ti ne pokušavaj da me izazivaš, a ja tebe neću, budi sigurna (ona je bila pravnica). Postupala sam s njom što sam bolje umjela, da joj dokažem da smo mi ljudi s profinjenim proleterskim osjećajima i čvrstim karakterom, a ne razbojnici

... I kad su od nje ponovo tražili da me špionira i da mi na glas čita crkveno pravo, tad im je ona odgovorila: »I ako je ona radnica i samouka, a k tom i moj neprijatelj, ja joj se divim. Ona je jača od mene u svim pogledima ja sam nemoćna da od nje bilo što doznam.,« Nakon [toga] dobila sam 6 Sisčanki

4 (iz Društva za prosvetu žene) i jednu Dalmatinku.

5 Posljednja i dvije od prvih su bile partijke. Drugarice su bile između 17 i 26 godina stare. Sastav: 4 intelektualke i dvije radnice, a sve skupa neizgrađene i malograđanke. Pristupile smo k kolektivnom životu i radu. Drugaricama se svidjelo u prvom kolektivu, a frankovki se isto dopao naš život i tako je ona produžila davati svoju hranu u zajednicu. Počele smo s prosvetom, gdje mi je mnogo pomogla moja imenjakinja Sisčanka,

6 ali je bilo poteškoća radi frankovke i tako smo radile na šetnji. U sobi smo čitale i učile ruski jezik. Sve je išlo dobro do samog preokreta, dok nisu počeli kružiti avijoni nad kaznionom. Naša t.j. j.[ugoslavenska] vojska je okružila zgradu i zauzela nekoliko odeljenja. Tad se frankovka uplašila, a zatim i naše drugarice (pojedine). Tražile smo od uprave dâ nas pusti na slobodu ili da nas premjeste k našima u novu zgradu, da nismo među samim ludjacima i vječitim robijašima, (ali to je uprava odbila tražeći od nas da damo izjavu pa da će nas odmah pustiti. Našto smo mi odgovorile da se ne osjećamo krivima pa prema tome nemamo zašto davati izjavu. Tad nam je ravnatelj, Ukrin rekao da se legnemo na trbuh kad vidimo avione

... Našto sam ga upitala da li i on to čini od straha u kancelariji. Bio je bjesan nazvao me opasnom komunisticom i otišao. Jedna od partijki (Sisak) je tražila da damo izjavu pa [da] danas puste. To su bili teški momenti kad sam je odgovarala, odgovorila mi je ovo: »Ako si Ti spremna da pogineš, ja sam mlada hoću da živim, a nije mi stalo za drugog. (To je bila Zdenka Valj) i govorila je pred frankovkom. No, ipak nam je uspjelo da je smirimo i ako je bila spremna da pristane na sve samo "da se spasi. Nakon par dana je frankovka bila puštena, a nas je 8 ostalo. Tada smo organizirale rad u sobi po svim navedenim pitanjima. Tu mi je mnogo pomogla mala Anica Sisčanka, a kasnije su se još dvije najmlađe aktivizirale (Sisak). Za prosvjetu smo dodale Historiju od Oktobra

7 do 17- godine. Tražila sam od drugova da nam pošalju literature i da nam po koji put pišu, tako da drugarice osjete svestranu podršku. Poslali su nam par običnih romana, a partijsku literaturu nikad nisu slali i ako je bilo moguće preko drugova koji su dolazili na pregled i na liječenje u bolnicu gdje smo mi bile, a našlo bi se i drugih mogućnosti kad bi bilo više volje zato. Drug Čižmek je dvaput pisao Sisčankama i to je značilo jako mno128