ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 96

dolaska u Zagreb. A sada da pokušam dati odgovor na drugo postavljeno pitanje, tj. na koji je način Botić prešao granicu i bio prebacivan preko Herceg-Bosne. Kako su izveli samo prelaženje granice, teško je točno utvrditi. Ali ako kažem da je prešao granicu s kakvim dalmatinskim trgovcima koji su išli u Hercegovinu, ili možda sigurnije s bosansko-hercegovačkim trgovcima koji su se vraćali u svoj kraj, nisam daleko od istine, jer je taj način bio i najsigurniji. Pojedinca je mogao svatko i ne htijući odati, a ovako u karavani pojedinac jeu mnoštvu lakše mogao ostati nezapažen, a poslije prijelaza mogao se lako odvojiti, našavši pogodniju prigodu da krene svojim putem. Ovo posljednje se jamačno izvelo u sporazumu s nekim bosanskim fratrom, koji ga je negdje uz granicu Hercegovine i Dalmacije preuzeo, te ga predao drugome, a ovaj trećemu, itd., dok ga nisu prebacili u Srbiju. To nas primorava na još jednu misao: da čitav taj put Botić nije propješačio, već se morao koristiti raznim prijevoznim sredstvima koja su mu dobri ljudi stavljali na raspolaganje i nekim vezama koje su mu omogućile brže prebacivanje. Po svemu se čini da se Botiću mnogo žurilo da što prije stigne svome cilju, u Beograd; vjerojatno zbog opasnosti koja je vladala u Bosni i Hercegovini, jer mu se cilj inače ne bi bio odmakao. Kako se vidi iz pisma Ignjatu Brliću od 18. VI 1952, bosanske fratre je Botić dobro poznavao, pa vjerujem da sam na pravom putu kad ustvrdim da je Botić prešao Hercegovinu i Bosnu pomoću fratara i njihovih prijatelja i da je ta veza dobro funkcionirala. Bilo je potrebno utvrditi koliko je trajao Botićev put iz Metkovića do Zagreba da bismo vidjeli kako to putovanje nije trajalo oko godinu dana, kako navodi Pavlinović, već oko dva mjeseca. Botić je bio optužen pred svojom »braćom« u Dalmaciji, kojoj zbog same brzine prebacivanja nije dospio pisati, oko njegova prijelaza preko Herceg-Bosne isplele su se priče o »teferičenju«, za što on nije imao vremena. Ako se sada zapitamo da li se može doznati put kojim je Botić prešao da dođe do Beograda, onda na žalost ne možemo reći ništa određeno budući da o tome nema ni njegovih ni tuđih zapisa. Možemo pokušati da nešto rekonstruiramo po literaturi do koje se može doći. U raznim vijestima iz Dubrovnika u kojima govore o svojim karavanama ne spominje se ništa određeno, nego se kaže da su putnici išli svi skupa i da je svaku karavanu koja je putovala službeno, tj. sa znanjem vlasti, pratio »jedan oružani janjičar«. To moramo pretpostaviti i za ostale karavane, kao i za onu kojom je pošao L. Botić. Budući da je Metković bio važno mjesto za prijelaz u Herceg-Bosnu, moramo pretpostaviti da je M. Pavlinović odatle uputio L. Botića. Da bude sigurnije, vjerojatno ga je pridružio jednoj od tih karavana, ne niječući mogućnost da su »ujaci« tu i tamo pomogli Botiću pri prebacivanju. Moramo pretpostaviti da je L. Botić iz Metkovića pošao preko Gabele na Mostar i dalje prema Sarajevu, jer u svojoj noveli »Dilber Hasan« govori o Sarajevu kao da ga je poznavao. Dapače, M. Pavlinović piše o njegovu »teferičenju« u Sarajevu i po Bosni. 96