ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 97

Ako pogledamo pisce koji su o tome pisali, pada nam u oči Ami Boué sa svojim mnogobrojnim djelima, posebno »Die europäische Türkei«, I, II, (Wien 1889),

9 gdje govori o 19. stoljeću, posebno u II knjizi (str. 544), gdje kaže da se putovalo u karavanama iz Gabele u Mostar, pa na Sarajevo. Taj je put trajao oko 35 sati. Zatim se iz Sarajeva išlo na istok do Zvornika i preko Drine prema Beogradu (str. 541), a taj je put trajao oko 28 sati. Ako tome dodamo put od granice Dalmacije do Gabele, te od Zvornika prema Beogradu, onda bi to u grubim crtama, bio put koji se tada prelazio, pa ga je i L. Botić prešao. Da li se od Zvornika išlo na Bijeljinu ili nešto južnije, nije nam poznato, pa se ne može kazati točno ni put kojim je Botić putovao, kao ni to da li je išao samo s karavanom ili mješovito, pomoću tamošnjih fratara, bar u nekim dijelovima. Kako nam Botić taj put nije opisao, pa znamo jedino da je u đimijama došao u Zagreb, gdje su mu prijatelji i poznanici pomogli da se obuče na evropsku, donosim iz literature način putovanja po tadašnjoj Hercegovini i Bosni. Poslije dolaska u Zagreb Botić se redovito dopisuje sa svojom »braćom« i s prijateljima iz cijele Hrvatske, kao i iz ostalih krajeva ondašnje Monarhije i izvan nje, iz Srbije. 9 A. Boué, n, dj., II. Zanimljivo je kako Ami Boué u spomenutom djelu (sv. II) opisuje putovanje početkom 19. st. po Bosni i Hercegovini, i to najprije u svezi s poštom. On kaže da je za slanje pošte trebalo imati dozvolu. Pošta se vozila na konjima te je za svakog konja i za svaki sat trebalo platiti po jedan pijastar ili 25 centima. Na prometnijim putovima bilo je skuplje. Poštanski činovnici su stalno Muslimani ili rjeđe Bugari. Ne spominjući ime »karavana«, kaže da je ta jedinica mogla irrïati 20—60 konja, na prometnijim putovima čak i više. Poštanski majstor vodio je brigu o čaju na putu koji bi putnici dobivali i o sobama za prenoćište putnika. Ako su bili loši putovi, jedinice su mogle imati od 4 do 10 konja (str. 234—235). Poštanski korak konja bio je »kratki galop«. Obično su Dila privezana 2—3 konja. Stanice su bile udaljene 7—8 sati takva jahanja, ali je bilo i kraćih. Govoreći da je na ovaj način u Turskoj (misli neevropske države) pošta dobro uređena, Boué kaže da je ona u Bosni i Hercegovini lošija. Redovitija je pošta austrijska jer je stajala pod nadzorom poslanika. Poštu nose dvaput na tjedan (236—238). Na drugom mjestu iste knjige' (478—493) gdje govori »Kako se po Turskoj putuje?« Boué govori o »karavanama«, te veli da u Turskoj 19. st. građani, trgovci i proštenici putuju u karavanama. Svaki bogatiji čovjek imao bi 1—2 konjušara, a mogao je imati više konja koji su nosili teret. Ako se ne štedi, onda se putuje poštanskim konjima. U slučaju da se ide u karavanama, ide se određenim putovima, pa se upotrebljavaju i manje stranputice. U ovom slučaju ima više teškoća. Jeftinije je unajmiti poštanskog konja negoli bilo kakva drugoga. Putovanje karavanom ili poštom sporo nar preduje; karavanom se putuje za 1/3 sporije negoli poštom. Svi se konji vladaju što se brzine tiče prema prvome. Skupoća prijevoza na cesti ovisi o prometu na njoj; veći promet — jeftinija vožnja. U Bosni i Hercegovini najugodnija su putovanja u srpnju, kolovozu i rujnu, kad nema oborina ni studeni. Boué navodi da je dobro da svaki putnik sa sobom nosi pokrivač, eventualno ćilim ili madrac, otirač ,i si. Odjeću treba nositi u najmanjoj mjeri, jer se putnici mogu pojaviti svagdje u najobičnijem putnom odijelu. Dalje pisac navodi što sve treba bogatiji putnik da ponese: ubruse, fildžane, četku za cipele, pastu za cipele, žigice, šećera, kave itd., prema tome kako je netko naučio živjeti. Boué preporučuje da putnici putuju oružani (pištolj). Treba nositi najpotrebnije lijekove: protiv dizenterije, želučanih smetnja. Na putu se negdje i zapjeva naša pjesma. Između postaja karavana se zaustavi kod nekog potoka ili rijeke da se putnici osvježe opravši lice i ruke. Iznoseći sve ove mogućnosti u najkraćim crtama, ne možemo kazati kako je L. Botić putovao kroz Hercegovinu i Bosnu, pa moramo nagađati. Kako je bio siromašan, on je — najvjerojatnije —• putovao običnom karavanom, te je većinom propješačio; ne možemo reći niti sa sigurnošću pretpostaviti da su mu pri tome pomagali fratri, izuzevši da je koji put prenoćio u samostanu dok bi se karavana zadržavala u nekome mjestu. Jednom riječi, on je, vjerojatno, tegobno prošao svoj put do Beograda. 7 A'rhivski vjesnik 97