ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 95
Prema tome, Pavlinović i Botić imali su vremena na raspolaganju najviše recimo, od 15. srpnja do 15. studenoga 1851. za nabavak »bosanskog odijela«, za eventualno spremanje terena za prijelaz granice i za izvršenje tog pothvata. Kad je to po prilici bilo, morali bismo kombinirati da nam sâm Pavlinović nije o tome kazao nešto određenije. U spomenutom svome predgovoru Pavlinović kaže: »Kad ga preobukosmo na bosansku, on pod jesen iz Metkovića umakao preko međe.« 7 M. Pavlinović nije kazao pred jesen, već »pod jesen«, pa će to odgovarati s obzirom na ono što je gore rečeno, tj. da je Pavlinović poslije polovine studenoga morao u Zadar, a Botić da je prešao dalmatinsko-tursku granicu posljednih dana listopada ili početkom studenoga 1851. i otišao na svoj životni put, u nepoznato, u vrlo teško doba po Hercegovinu i Bosnu. Mihovil Pavlinović, pišući životopis Botićev za izdanje Matice hrvatske trideset i četiri godine kasnije, veli: »Među tim, od kad se rastadosmo u Neretvi, za dugo o njem ne bilo glasa. Od jednom nakon godine dana, sred crne zime, stigne nam iz Zagreba u Zadar pismo, u kojem nas Luka kumi bratstvom i Bogom, da ostanemo, gdje smo, a njemu da pošaljemo koji komad rublja i kakvu knjigu, da ne gine od nenauke i od leda.« 8 Sudeći po ovim Pavlinovićevim riječima, Botić je bio u Zagrebu krajem g. 1852. Međutim, poslije spomenutog pisma biskupu Piniju najranije sačuvano Botićevo pismo jest ono iz Zagreba upravljeno Andriji Torkvatu Brliću, ondašnjem upravitelju biskupskoga vlastelinstva u Đakovu, datirano 15. siječnja 1852, u kome se Botić zahvaljuje na obećanome mjestu, ali moli da bi mu dopustio da nastup odgodi »za koju nedjelju«. Botić je tražio odgodu za neko vrijeme iz razloga koje je. gore naveo Pavlinović, jer je Botić bio u dimijama i bez rublja, pa je to čekao iz Zadra od svojih drugova kako bi u Đakovo došao odjeven po evropsku i opskrbljen najnužnijim rubljem. Prema tome, Botić je prije 15. siječnja 1852. bio u Zagrebu. Ako se uzme u obzir to da ga je Ignjat Brlić, brat Andrije Torkvata, tada đak filozofije u Zagrebu, preporučio svome bratu u Đakovu i zamolio ga da nađe kakvo namještenje Botiću u vlastelinstvu biskupije, onda taj datum moramo prebaciti bar za osam dana prije, dok je stiglo pismo u Đakovo i odgovor A. T. Brlića bratu Ignjatu. Na to pismo Botić odgovara svojim od 15. I 1952, koje sam gore spomenuo. Ali kako Ignjat Brlić nije bio prvi čovjek kojega je Botić u Zagrebu upoznao, već je istina (v. pismo Ig. Brliću od 18. VI 1952) da je Botić došao najprije u vezu s nekim bosanskim fratrima preko kojih je valjda dobio namještenje — čini se — kao manualni radnik u Gajevoj štampariji, moramo pretpostaviti da je bar još nekoliko dana prije stigao u Zagreb, možda najkasnije prvih dana siječnja 1852. Prema ovim podacima Botićev je put od Metkovića preko Hercegovine i Bosne, pa u Beograd i odavle u Zagreb, trajao oko dva mjeseca, što je za ono vrijeme rekord, naročito za čovjeka koji nije poznavao običaje krajeva kroz koje je prolazio. Time bi se odgovorilo na prvo i treće pitanje, tj. kad je Botić prešao dalmatinsko-tursku granicu i koliko je trajao njegov put od toga časa' do 7 Botić, Pjesme, izdanje Matice hrvatske, Zagreb 1885, str. VI. « Botić, Pjesme, str. VI. 95
