ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 515

WERNER ERNST: DIE GEBURT EINER GROSSMACHT — DIE OSMANEN (1300—1481). Ein Beitrag zur Genesis des türkischen Feudalismus. Akademie- Verlag, Berlin 1966, 358 str. uklj. 7 geogr. karata. v8° U seriji »Forschungen zur mittelalterlichen Geschichte« u redakciji H. Sproemberga, H. Kretzschmana, E. Wernera, E. Müller-Mertensa i G. Heitza kao 13. svezak izašlo je u naslovu citirano djelo, s kojim treba upoznati našu naučnu javnost, à naročito naše historičare. U navedenom djelu nalazimo mnoge elemente najnovijeg istraživanja o postanku jedne velesile — Osmanskog carstva od početka 14. do potkraj 15. stoljeća, sabrane na temelju dosadašnjih dokumentarnih djela mnogobrojnih istraživača. Autor se u smislu samog podnaslova djela pozabavio genezom turskog feudalizma, služeći se uglavnom dijalektičkom metodom marksizma-lenjinizma. U samom uvodu (str. 9—22) E. Werner to naročito naglašava i potkrepljuje pozivajući se na najpouzdanije suvremene studije s toga područja. Poslije tog instruktivnog uvoda autor prelazi na poglavlje o baštini Seldžuka (str. 23—77), ističući odmah u prvoj rečenici citat iz djela modernog turskog historičara O. Turana, L'Islamisation dans la Turquie du moyen âge, da je seldžučko osvajanje Male Azije bez sumnje jedan od najvažnijih događaja srednjovjekovne povijesti, kada se imaju u vidu iz toga nastale značajne posljedice. Time je Anatolija postala ne samo etnički turska, nego je u isti mah bila i baza za pobjedonosni pohod Islama i njegovih turskih nosilaca u Evropu. Autor izričito kaže da mu nije namjera u tom poglavlju o Seldžucima obuhvatiti njihovu cjelokupnu historiju u Anatoliji, jer mu nedostaju ne samo jezični preduslovi nego bi ga to izbacilo iz okvira njegove i onako vrlo opširno zasnovane teme. Zbog toga će se ograničiti na niz pouzdanih istraženih rezultata ukoliko oni omogućuju usporedbe o otomanskom razvitku. U tu svrhu u 1. dijelu toga poglavlja opisuje granične borbe i osnutak carstva te nadiranje od Manäzgerda odn. Malazgirta (autor pogrešno: Mancikert) prema Sivasu i Konji. Taj veliki turski prodor u 11. st. u države srednje i prednje Azije smatra se seobom naroda koja se može uporediti sa ranijim seobama Germana, Slavena i Arapa (!). Seldžučka osvajanja u Maloj Aziji su prikazana na geografskoj karti (str. 35), koja je precrtana iz »Historije Turske« od A. D. Novičeva. U 2. dijelu poglavlja riječ je o državi i društvu u sultanatu Konje, a u 3. dijelu su opisani miroljubivi i prijateljski odnosi Seldžuka i Bizanta, dok je 4, tj. posljednji dio poglavlja posvećen vanjskoj i nutarnjoj krizi, koju su izazvali Turkmeni, Mongoli, Sufije, Babaije i Ahije. Iscrpno i dokumentirano opisani mistični i derviški pravci su možda najinteresantnije gradivo za bolje razumijevanje događaja toga doba, ne samo u Anatoliji nego i na Balkanu. U III poglavlju (str. 78—115) »Propast i uspon anatolskih kneževina (bejluka)«, autor se ukratko osvrće na pobjedu Mongola kod Kösedaga i potčinjavanje seldžučkog sultanata u vazalski odnos Ihlanskog carstva mirovnim ugovorom od 1245. g., pa prelazi na opisivanje pobune Turkmena te ustanka Džimrije od svibnja 1277. do lipnja 1278, koji je seldžučkom sultanatu zadao srnrtni udarac. Taj Džimrijin ustanak A. D. Novičev ocjenjuje kao antifeudalni pokret, što usvaja i Werner. Teško izvojevana pobjeda nad Džimrijom nije, međutim, mogla spriječiti raspadanje seldžučke države, pa je nastupilo novo doba anatolskih kneževina (bejluka), što je kasnijim razvojem dovelo do stvaranja osmanske države. U drugom dijelu tog poglavlja prikazan je historijat pojedinih bejluka, njihovog vojnog potencijala i borbenosti, pri čemu je glavnu ulogu imala ideja gaziluka tj. viteška borbenost za islam.