ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 516

Treći dio poglavlja »Pobjeda novog: Osmanlije« govori o usponu tog malog bejluka na sjevernoj graničnoj ivici Bizanta do jake feudalne države i velesile, pri čem je djelovao niz vanjskih i unutrašnjih faktora, koji su osmanskom bejiuku osigurali pobjedu u toj utakmici anatolskih kneževina. Pri kraju poglavlja (str. 115) autor te faktore sažeto supsumira u 7 tačaka. IV poglavlje (str. 116—150) »Bizant i Turci«. U tom poglavlju se prvenstveno razmatra pitanje kako je uopće bilo moguće da su Turci tako brzo zakoračili na Balkan. E. Werner odbacuje pri tom dva međusobno suprotna stanovišta, od kojih prvo vladavinu Turaka na Balkanu smatra naprednom prema dotadašnjim kaotičnim prilikama, a drugo opet, koje i pored vrlo vrijednih istraživanja odriče svaku i najmanju pozitivnu ulogu Osmanlija na tom području. Dva dijela tog poglavlja su: 1) »Bizantski car, feudalno plemstvo i maloazijski Turci«; 2) »Osmanlije i Bizant u prvoj fazi turskih teritorijalnih osvajanja«. U prvom dijelu se dokumentirano izlažu međusobne veze i obveze bizantskih vladara s turskim bejlucima, a naročito s ajdinskim bejlukom, antitursko raspoloženje visokog i turskofilskog nižeg plemstva, zatim upotreba "turskih plaćeničkih odreda vojske u borbama Bizanta protiv Latina i Srba, što je u biti svojoj i bila osnova savezništva i suradnje između bizantijskog carstva i turskih bejluka. U drugom dijelu poglavlja je riječ o savezništvu bizantskog cara s osmanskim bejem Orhanom, čija moć i uspjeh su privukli Kantakuzenovu pažnju. Međutim, to nisu bili saveznici poput ajdinskog Umurbega ili sarühanskih Turaka koji bi se u akcijama protiv neprijatelja bizantskog cara zadovoljili ratnim plijenom i plaćom, nego su osmanski ratnici osvajali za sebe neprijateljska područja, pa je tako došlo do velikog preokreta u povijesti turskih upada na Balkan i 1352. g. do zauzimanja male tvrđave Cimpa na Galipoljskom poluotoku. Zatim se opisuje daljnji razvoj događaja uz citiranje mnogih izvora. Predmet V poglavlja (str. 151—179) pod naslovom »Borba za feudalizaciju države za vlade Murata I i Bajazida I« je u prvom njegovu dijelu prikazivanje konsolidacije iznutra i širenje moći prema vani za vrijeme samovlade Orhanova sina Murata, koji je energično nastavio djelo svog oca i svog brata Sulejmana u osvajanju daljnjih područja, koja je organizirao po seldžučkom uzoru, što se naročito ogleda u titulaturi. Od Seldžuka je preuzeo i najvišu vojno-juridičku instanciju »kaziaskera«. Važan korak u pravcu feudalizacije je zakonom g. 1368. predviđeno podjeljivanje timara (feuda) onima, koji se istakoše na bojnom polju. Isto tako je važno i osnivanje janjičarskih korpusa. Nadalje se opisuju prilike i odnosi među kršćanskim državama i njihovo neuspjelo nastojanje da se zajednički suprotstave osmanskom nadiranju. Muratu pođe za rukom da dođe do odlučne borbe sa Srbima i Bosancima na Kosovu 15. VI 1389. Poslije pogibije Murata preuze vlast Bajezid i već 1394. njegovo poslanstvo u Kairu ishodi od halife Al Mutawaqqila I uz privolu sultana Batquqa službenu titulu »sultan« za Bajezida, zvanog Munja. Suprotno politici svoga oca, Bajezid se nije zadovoljio vazalstvom Bizanta, nego je otpočeo osvajanjem, čime se njegov veliki vezir nije saglašavao, jer je mudro predviđao sukob s Tamerlanom. Dalnja izlaganja u tom prvom dijelu poglavlja su za našu historiografiju veoma poučna i interesantna. U 2, kraćem dijelu poglavlja, autor nas upoznaje s karakternim osobinama Tamerlana i njegovim ciljem da zagospodari svijetom, pa je pri tom, razumije se, i Bajezida smatrao nižim od sebe, što je i dovelo do velike bitke kod Ankare i zarobljavanja samog Bajezida. VI poglavlje (str. 180—218) nosi naslov »Antifeudalna reakcija: Period narodnih ustanaka«. Razdoblje od 1402—1421. obilježeno je nutarnjom i vanjskom krizom ranog feudalnog državnog uređenja. Autor se ne slaže s P. Wittekom, koji u tom vidi samo poremećenu harmoniju između »Gazi« — ideala