ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 447

ske dokumente, koje nijesu objelodanili ni Miklošić ni Pucić, te ih je on objelodanio g. 1892. u Beogradu u izdanju Srpske akademija pod naslovom Spomenici srpski. Izdavači, koje smo dosada spomenuli, obratili su pažnju ćirilskim dokumentima s jedne strane onima, koji dosižu do 16. stoljeća, a s druge, uz mali broj ostalih, u glavnom onima, koji potiču iz veza Dubrovnika s bosanskim i srpskim vladarima i feudalcima, dok nijesu posvetili svoju pozornost onim ćirilskim dokumentima iz kasnijih stoljeća ni onima, koji su proizišli iz veza Dubrovnika s Turskom i raznim turskim funkcionerima, a počinju s petnaestim stoljećem. Ćirilskim dokumentima o vezama s Turcima prvi je veću pažnju posvetio Ćiro Truhelka u svojoj ediciji Tursko-slovjenski spomenici Dubrovačke arhive izdanoj u Sarajevu g. 1911. Ta edicija sadrži dokumente 15. i 16. stoljeća, a malo zatim dopunio ju je g. 1913. s još nekoliko novopronađenih dokumenata Karlo Kovač pod naslovom Nekoliko slavjenskih listina (u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu). Tokom vremena počeli su se izdavati ćirilski dokumenti iz kasnijeg vremena. Tako je Antonije Vučetić u Starinama Jugoslavenske akademije XVII g. 1855. izdao Pisma kaluđera srpskih manastira na Svetoj Gori knezu i vlasteli Dubrovačkoj (god. 1520—1792). Još neka pisma neizdana od Vučetića izdao je Dušan Berić u radnji Sveta Gora i Dubrovnik (Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, XXIII, sveska 1—2 — g. 1957). Ćiro Truhelka je izdao g. 1914. neka kasnija ćirilska pisma 16—18. stoljeća pod naslovom Nekoliko mlađih pisama hercegovačke gospode pisanih bosanicom iz dubrovačke arhive (u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu). Valtazar Bogišić izdao je u III. knjizi Rada Jugoslavenske akademije (u drugom izdanju g. 1878) neke dokumente proizišle iz odnošaja dubrovačko-crnogorskih pod naslovom. Prepiska lažnog cara Stjepana maloga s Dubrovačkom Republikom (1771—1773). Najnovije i kritičko izdanje ćirilskih dokumenata trebalo je biti ono, koje je Srpska akademija g. 1929. počela izdavati pod naslovom Stare srpske povelje i pisma. No izašla je zapravo samo jedna knjiga u dva dijela, prvi dio g. 1929. i drugi dio g. 1934, pod podnaslovom Dubrovnik i njegovi susedi, koja sadrži pretežnom većinom ćirilske dokumente iz Dubrovačkog arhiva, do g. 1566. Izdanje je priredio Ljuba Stojanović. Stručnjaci kažu, da ovo djelo ima dosta mana. U drugom dijelu tiskani popis pogrešaka obuhvata punih 36 strana, i to za prvi dio 20 strana, a za drugi dio 16 strana. To i nijesu samo tiskarske pogreške, kako bi se moglo pričiniti, već su tu i brojne pogreške nastale uslijed slabog Stojanovićeva čitanja. Srpska akademija priprema novo izdanje starih ćirilskih isprava i akata te misli ponovno objelodaniti i one već po Stojanoviću objelodanjene. Bilo bi poželjno, da objelodani i one iz Dubrovačkog arhiva nakon g. 1566, jer uza sva izdanja Vučetića, Berića, Truhelke i ostalih ima ih još neizdanih. Postavlja se i pitanje, kakav bi imao biti i naslov takova izdanja. Istina, veliki broj tih ćirilskih dokumenata potječe od Srba, kao što je istina i to, da se ćirilica često zove srpsko pismo, dotično više puta se za dokumente pisane njome kaže, da su napisani srpskim jezi447