ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 446

(Ugovori o ženidbi), Débita (Zadužnice) i razne druge. Pače po volumenu računajući pretežni dio arhiva Dubrovačke republike sastoji se od takovih i raznih drugih arhivskih knjiga. Već u doba Dubrovačke republike neki dokumenti iz njezina Državnog arhiva bivali su publicirani, dotično zapisani u raznim djelima sačuvanim u rukopisu, ali to nije bio sistematski rad, već su pisci historijskih djela u većoj ili manjoj mjeri spominjali a nekada i doslovno citirali historijske dokumente. Naročito su dosta dokumenata iz Dubrovačkog arhiva, i to neke u cjelini, donijeli Daniel Farlati i Jakob Coleti u poznatom djelu »Ecclesiae Ragusinae Historia«, koja je kao VI. tom njihova velikog djela »Illyricum sacrum« izišla u Mlecima g. 1800. Predugo bi bilo, da se osvrćemo na sva dosta česta pojedinačna izdavanja, makar i vrlo važna, pojedinih dokumenata, već ćemo se u glavnom osvrnuti na sistematska izdanja. Rad oko toga je počeo u 19. stoljeću nakon pada Republike. Najprije su na sebe svrnuli pažnju dokumenti pisani na narodnom jeziku ćirilicom, koji su proizišli počev od 12. stoljeća većinom iz odnošaja Dubrovnika s bosanskim i srpskim vladarima i feudalcima, a u maloj mjeri iz međusobnih odnošaja samih Dubrovčana. Od 15. stoljeća dalje ima dosta ćirilskih dokumenata, koji su proizišli iz odnošaja Dubrovačke republike prema Turskoj te kršćanskim vođama, stanovnicima i vjerskim predstavnicma unutar Turske države. Iz 18. stoljeća ima ćirilskih dokumenata nastalih i iz odnosa Dubrovnika prema Crnoj Gori i još ponekih drugih. Ćirilski dokumenti su većim dijelom samostalne isprave i akti iz arhivske serije »Diplomata et acta« i »Acta Turcarum«, ali ima isprava i akata zapisanih i u arhivskim knjigama raznih serija. Izdavači su izdavali ili samo dokumente iz Dubrovačkog arhiva ili su ih izdavali skupa sa ćirilskim dokumentima iz drugih arhiva. Prvi je srednjovjekovne ćirilske dokumente Dubrovačkog arhva objelodanio takozvani Pavle Karano-Tvrtković u Beogradu g. 1840. Te je ispise iz Arhiva zapravo izvršio Dorđe Nikolajević, tada pravoslavni paroh u Dubrovniku, pa je Karano-Tvrtković vjerojatno njegov pseudonim. Nikolajević je te prijepise izvršio, dok su se još nalazili u Dubrovniku, a kasnije ih je većim dijelom austrijska vlada dala prenijeti u Beč. Dok su se nalazili u Beču, proučavao ih je poznati slavist Franjo Miklošić, a iz Dubrovnika su mu posudili bili takozvani »Codex ragusinus« iz vremena 15. stoljeća, u kojem se nalaze prijepisi raznih ćirilskih isprava i akata, i to nekih sačuvanih i u originalu, i nekih, koji u originalu nijesu sačuvani. Sve te dokumente izdao je Miklošić u ediciji Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Viennae 1858, u kojoj ima i dokumenata iz drugih arhiva, ali prevladavaju oni iz Dubrovačkog. Miklošić nije izdao sve dokumente Dubrovačkog arhiva, te je tim radom nastavio Medo Pucić, koji je u Beogradu izdao ediciju Spomenici srpski u dvije knjige. Prva knjiga je izišla g. 1858, a sadrži ćirilske dopise pisane od Dubrovačke republike u vremenu od g. 1395. do 1423, koji se nalaze zapisani u jednoj knjizi, koja se vodi kao 1. knjiga arhivske serije »Litterae et commissiones«. Druga knjiga je izišla g. 1862, a sadrži razne ćirilske dokumente iz serija arhivskih knjiga pisanih latinski, i to neke zapisane u samom tekstu knjiga, a neke, koji su samostalni prilozi k tim knjigama. No Konstantin Jireček je pri svojem radu u Dubrovačkom arhivu naišao na još neke ćiril446