ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 443

smije predstavljati poteškoće samo unutarnja borba koja ga čeka kad stane teorijsko znanje primjenjivati na domaći izvorni materijal. I uvjerena sam da onaj tko preuzima na sebe dužnost _da neupućene upozna s prošlošću crpeći svoje znanje iz izvorne građe, ne smije sebi dopustiti drugačiji postupak. Jedino takav rad donosi zadovoljstvo i pozitivan je prilog nauci. Upravo u tom smislu trebalo bi, prema mom uvjerenju, i utvrditi i buduće zadatke naučnom radu i istraživanju na području pomoćnih historijskih nauka. Treba odgajati ljude koji će biti sposobni za objektivnu i kritičku ocjenu izvornog materijala. Jer kritika izvora u krajnjoj liniji nije danas više privilegij naših istraživača, ona može postati predmetom i šire naučne javnosti, dakle svagdje na svijetu. Zar se onda ne činimo smiješnima pred evropskom ili izvanevropskom javnošću slijepom obranom autentičnosti izvora? I to samo zato što su neki između nas naopako shvatili svoju dužnost. Time se u očima evropske javnosti sami izjednačujemo s onim primitivnim narodima koji izmišljenim pričama nadomještavaju svoju nepoznatu prošlost. Međutim, diplomatičko-paleografsko-historijska kritika izvora najpreči je, iako ne i jedini zadatak paleografa i diplomatičara. Ona je najzad vremenski i prostorno dosta ograničena, jer se uglavnom odnosi na izvore dalmatinskih crkvenih ustanova do kraja XII. st. Dalmatinski notarski spisi, sasvim razumljivo, ne podliježu tako oštrom ispitivanju, jer je njihova vjerodostojnost neprijeporna. Slično bi se moglo ustvrditi i za arhivski materijal slavonskih gradova, dok bi crkvena arhiv ali ja, prije svega dokumente zagrebačke biskupije također trebalo ispitati. Ako tome dodamo poneku falsificiranu ispravu iz izdane građe porodičnih arhiva, na primjer frankapanskih, onda smo uglavnom iscrpli buduće zadatke na polju kritičke ocjene srednjovjekovnog izvornog materijala. Spomenuti su zadaci više osjetljivi, nego teški i prvenstvo im daje prije svega kritički historičar, koji bez kritičke ocjene izvora ne može zamisliti sliku prošlosti. Zato su takvi zadaci posao dobrih stručnjaka na pomoćnim historijskim naukama. Iz te činjenice slijedi zaključak: treba što prije izraditi plan istraživanja na polju pomoćnih historijskih nauka. Nemoguće je i dalje — ako, naravno, želimo nešto postići — prepuštati spomenute naučne discipline slučajnim ispitivanjima pojedinaca. Kao što je na primjer Staroslavenski institut posebna ustanova koja je razvila odličnu djelatnost na području slavenskog pisma (u najširem smislu), tako bi po mom uvjerenju, u okviru jedne naučne ustanove (akademije ili faktulteta) trebalo učiniti nešto slično. To je utoliko potrebnije što je katedra pomoćnih historijskih nauka na filozofskom fakultetu već godinama spala na jednog honorarnog nastavnika! Zbog daljeg školovanja stručnjaka smatram da bi bilo nužno potrebno poslati nekoliko mlađih ljudi na studij pomoćnih historijskih nauka u inozemstvo, jer je krajnje vrijeme da pomoćne historijske nauke koje su najjače oružje kritičke historiografije, preuzmu u ruke školovani stručnjaci. No, sretna okolnost što najopsežniji posao koji još u okvirima pomoćnih historijskih nauka čeka na izvršenje — to je izdavanje arhivske grade — nije takve naravi da bi ga mogli vršiti samo stručnjaci. Naprotiv, čitav niz učenjaka srodnih struka — na primjer pravnici koji su 443