ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 442
U takvom naučnom podneblju paleografsko-diplomatička istraživanja zamiru. Pravih stručnjaka uglavnom nema, a ako s poneki historičar ili pravnik pozabavi nekim pitanjem iz tog naučnog područja, onda mu je obično polazna točka ista: to je vjera u autentičnost ispitivanog izvora. Zato Trpimirova isprava — koja po svojoj osnovnoj formi nije javna već privatna isprava — postaje »rodni list« hrvatske države (Kostrenčić) 23 i, dakako, dokument u kojega se ispravnost uopće ne smije posumnjati. Ili, jedan drugi primjer: oporuke priora Andrije i priora Petra. U nekoliko radova koji su posvećeni tim tobože najstarijim dalmatinskim oporukama (M. Horvat, Stipišić) 24 nije se postavljalo pitanje da li je moguće da je u Dalmaciji u X. i XI. st. postojala takva notarska isprava, već se na osnovi spomenutih isprava, premda prije toga nisu bile kritički ispitane, stvaralo zaključke o razvitku privatne isprave u Dalmaciji u tom razdoblju. Tako je čitav proces istraživanja i traženja naučne istine obrnut na glavu, jer se kao dokazana činjenica uzima ono što tek treba dokazati! Zato se događa da domaći stručnjaci i nestručnjaci uvjeravaju javnost kako je izvorni materijal do XII. st. u danas sačuvanom obliku besprijekoran i vjerodostojan i najviše što su nepovoljna spremni priznati to je loša tradicija isprava. Ne treba na ovom mjestu posebno isticati da je paleografsko-diplomatička kritika izvora neizbjeziva polazna tačka za svaki naučni rad. Bez nje nema i ne smije biti ni jedne sinteze. Zato kad mi je bila povjerena zadaća da obradim najstariju povijest Hrvata, nisam smjela ni ja učiniti drugo, nego provesti kritiku cjelokupne građe, što drugim riječima znači nastaviti ondje gdje je završio Rački. Budući da je u tom pitanju bila riječ o postulatu nauke, a ne samo o slobodnoj volji pojedinca, posao se nije mogao izbjeći. Već površne diplomatičke analize isprava dale su porazne rezultate. Naime, nije bilo teško utvrditi da ni jedna tobože vladarska isprava ne odgovara istovremenim vladarskim ispravama evropskog Zapada. Ova spoznaja, do koje se uostalom odavno moglo doći, stavila me samo kratko vrijeme u nedoumicu: hoću li poput predšasnika, koji su radili na istom problemu odabrati jeftine i lažne lovorike pišući 0 nečemu u što nisam uvjerena ili ću se žrtvovati za nauku spremna da primim osudu onih koji su od mene očekivali nešto drugo. Kako spomenuta dilema nije naučni nego etički problem, svaki se čovjek u njoj snalazi onako kako mu nalaže savjest i znanje. No, bez obzira na' to kako su i da li su uopće prihvaćeni, rezultate do kojih sam došla teško će ponovna naučna i kritička analiza bitno izmijeniti, a ne vjerujem da će ih oboriti. Svoj sam primjer navela prije svega zato što nas je on doveo do srži problema u radu na pomoćnim historijskim naukama. Naime, bit problema za onoga koji radi zato da bi saznao naučnu istinu nije u teoretskoj spremi! Mislim da će se kolege koji rade na pomoćnim historijskim naukama složiti samnom ako kažem da se osnove opće diplomatike 1 latinske paleografije mogu vrlo dobro svladati za nepunih mjesec dana. Modernom istraživaču kojemu stoje na raspolaganju odlični priručnici 23 Vidi Nacrt historije hrvatske države i hrvatskog prava, Udžbenici Zagreb, sveučilišta, Zagreb 1956, str. 115. 24 Vidi M. Horvat, Oporuka splitskog priora Petra, Rad JAZU 283, 1951, str. 119—174; J. Stipišić, Oporuka priora Petra, Zbornik Hist. inst. JAZU, Vol. 2., Zagreb 1959.
