ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 440
rovića, Rački ga vrlo savjesno prikuplja i odmah stvara o njemu zaključke. Kad je završio rad po dalmatinskim arhivima 16 , imao je pred sobom, kako je sam priznao, prijepise od 94 isprave od početka X. do kraja XI. st. i iznio je o njima svoje mišljenje 17 . Ako imamo na umu da je Rački tada stvarao zaključke bez ikakvih predradnji iz paleografije i diplomatike, onda se zaista moramo diviti njegovoj vještini. Nije bitno što danas, pošto je od njegovih istraživanja proteklo više od sto godina ne možemo usvojiti i ponoviti njegove rezultate. Zar smijemo zamjeriti velikom hrvatskom historičaru što je zaveden tobožnjim originalima izbrojio više »matica« nego što ih je u stvari bilo, kad čitav niz historičara koji su nakon njega radili na razdoblju Trpimirovića nisu načinili ni takav napor da pročitaju i upoznaju njegove radove? Rački je više intuicijom nego teoretskom spremnošću krčio put izvornim materijalom do naučne istine. Kako mu je ona bila jedini cilj, nije mu bilo odviše teško da sumnjive, prerađene ili falsificirane isprave odijeli od onih koje je smatrao autentičnima. Zaista šteta što Rački nije svoje diplomatičke analize provjeravao općom diplomatikom evropskog Zapada i možda temeljitijim poznavanjem ranog srednjeg vijeka, jer bi tada drugačije gledao na domaći izvorni materijal. No, premda je na tom polju učinio mnogo više nego bilo koji historičar nakon njega, on je, svijestan kakvu važnost ima kritika izvora u naučnom radu uopće, a za razdoblje Trpimirovića posebno, iskreno priznao da je kritika izvora tek na početku. Smatrao je da njegovim radovima nije pitanje »istinosti naših listina starijih od XII. stoljeća završeno«, jer smo — kako je kazao — »tek na početku takvih istraživanja« 18 . Ipak je već tada izrekao tvrdnju koju danas možemo bez ustručavanja ponoviti: većina isprava iz razdoblja Trpimirovića nastala je tek u XII. stoljeću. Psihološki je donekle shvatljiv, premda ne i opravdan, nagli pad što ga pomoćne historijske nauke doživljavaju poslije smrti Račkoga. Naime, ljudi koji u XX. stoljeću rade na istoj problematici sve teže snose pritisak javnosti koja im nameće svoju volju. A javnost razočarana nakon I svjetskog rata materijalizacijom jugoslavenske ideje koja je donijela bolnu stvarnost, ne želi čuti ništa negativno o onom »zlatnom doba«, u kojem su Hrvati imali svoje vlastite vladare i samostalnu državu. U takvim uvjetima guše se odozgo i odozdo rijetki pokušaji otkrivanja naučne istine objektivnom analizom izvora i samo se pojedinci usude izaći pred javnost s onim što su otkrili a ne slaže se ili ne odgovara općenitim shvaćanjima. U toj igri između svećenika nauke i običnih ljudi najbolje su prolazili oni kojima su savjest, neznanje i nedovoljna stručna sprema dopuštali da pođu ususret zahtjevima puka. Da spomenem samo primjer Josipa Nagyja koji je u nizu radova napisanih oko jubilarne 1925 godine 19 , davao tobože diplomatičko-paleografske analize isprava do XII st., ali bez kritičnosti. U njegovim je raspravama čitav izvorni materijal lijep, dobar, ispravan i autentičan. Nigdje nema sumnji 16 Istraživanja u pismarah i knjižnicah dalmatinskih, Rad JAZU 26, 1874, str. 152—188. 17 Vidi o tome opsežnije N. Klaić, Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatske narodne dinastije I, HZ XVIII, 1965, str. 141 i d. 11 N. dj., str. 149. »» o radovima J. Nagya vidi N. Klaić, n. dj., str. 148 id. 440
