ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 441

jer su uklonjene bilo kakvim izgovorom. Za svoje tvrdnje ne nalazi — ali. ni ne traži! — nikakve analogije s razvitkom tadašnje vladarske isprave na Zapadu, što ga, sasvim razumljivo, oslobađa dužnosti da protumači nepravilnosti kojima naše isprave, gledane sa stanovišta općeg razvitka diplomatike, obiluju. Dakako, da je nakon takvih radova mogao 1937 ponoviti javnosti ono što je ona od njega očekivala. Kazao je da su kneževske i kraljevske isprave usprkos nepovoljnoj tradiciji »jasno svjedočanstvo da je hrvatsko kraljevstvo, čak i u ono doba teških nutarnjih prilika, zauzimalo dolično mjesto u zapadnom svijetu i da su odluke njegovih vladara bile i cijenjene i poštivane«

20

. Čitajući Nagyjeve radove stječemo dojam da je ipak pisao iskreno i da ga je do spomenute nekritičnosti dovela više beskrajna vjera u isprave i nedovoljno ulaženje u problematiku, nego možda želja da ugodi javnosti. Takav zaključak ne bi vrijedio i za Ferdu Šišića, premda je on bez sumnje jedan od najodličnijih umova hrvatske historiografije u XX. stoljeću. Suviše oštrouman a da ne bi vidio kamo bi ga u promijenjenim prilikama poslijeratne Hrvatske mogla dovesti kritičnost prema izvornom materijalu kojom je pisao do 1914 godine, on je radije pokleknuo pod pritiskom javnog mnijenja i bez riječi opravdanja napuštao mišljenja koja su mu mogla sada naškoditi. Dok je u Priručniku, dakle 1914, uzvikivao da ne piše na nazdravičare već prema naučnoj savjesti i kritičkoj analizi izvora,

21 par godina zatim, premda daje, kao što je poznato, do danas najopsežniju povijest Hrvata do XII. stoljeća, ograničava se samo na neke falsifikate.

22 I te analize odaju manje stručnjaka, a više zainteresiranog historičara, kojemu je analiza izvora ne baš osobito privlačan posao. Kako Šišić kritikom izvora završava, a ne započinje svoj rad na najstarijoj hrvatskoj povijesti, to njegov primjer djeluje nekako zarazno na njegove sljedbenike. Svi bez izuzetaka pišu sinteze bez prethodne kritičke analize izvora. Pojava koja razorno djeluje na javnost: odgajana desetljećima u nekritičkom duhu zahtijeva svakim danom sve više laskanja i gubi sposobnost i spremnost da prihvati ono što se protivi lijepoj okamenjenoj slici prošlosti. Stoga su Sišić i njegovi sljedbenici jedan od glavnih uzroka da se začarani krug nauka — javnost zatvorio, a međusobni je utjecaj dobio neobičan tok: mjesto da nauka svojim rezultatima odnosno svojim sredstvima odgaja javno mišljenje, ono priušte svom težinom na nju i nerijetko iskrivljuje naučne rezultate. Prisvajajući sebi pravo da sudi o prošlosti tako kako misli da joj nalaže trenutačna politička situacija, javnost nastoji umrtviti i onemogućiti u iznošenju slobodne misli one koji su se otresli njezine nametljivosti. 20 Diplomatičko-paleografske studije, VZA II, 1937, str. 10. 21 »Slutim, da se mnogima ne će dopasti ovi rezultati postignuti na osnovu originalnih istraživanja u prvom redu izvora samih, a onda i ukupne literature, naročito još i mađarske, jer samo tako dobivaju moji rezultati naučni karakter, budući da nijesam ovo napisao, da dadem materijala raznim 'rodoljubivim' frazerima i zdravičarima«. Priručnik izvora za hrvatsku povijest I, Zagreb 1914, str. 527. n Već 1918. g. tvrdi Sišić, Geschichte der Kroaten I, MH 1917, str. 374 da dvanaestero plemena, koja" su tada nastavala teritorij između Neretve i Gvozda, posjeduju za dolaska Arpadovića sva politička prava i zato su, kako tvrdi dalje, »hrvatski narod« i »plemići Hrvatske« identični pojmovi. Još uvijek je doduše taj sporazum privatnog karaktera. Međutim, u velikoj Povijesti Hrvata u doba narodnih vladara, Zagreb 1925, str. 640—641 tzv. pacta conventa su opet državno-pravni ugovor. 441