ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 439

ispitivanja. Ako, dakle, u nekoj analizi nedostaju oni elementi koji su za nju najodlučniji onda se analize pretvaraju u manje ili više uspješne teoretske vježbe. Da osvijetlim svoju tvrdnju jednim primjerom, tj. Novakovom obradom kartulara samostana sv. Marije u Zadru. Novak vrlo savjesno skreće pažnju čitalaca na pojedine vrste beneventane kojom je veliki dio kartulara pisan,

12 ali šutke prelazi preko osnovnih formalnih nedostataka najvažnijih isprava u kartularu. Zato proglašava ispravnim u diplomatičkom smislu darovnice koje nikad nisu mogle nastati u nekoj vladarskoj kancelariji.

13 Novak je, štoviše, tako zaveden izvorom da je preslab da mu se opre te i priče prihvaća kao historijsku istinu.

14 Kako on u najnovijim radovima po svoj prilici svijesno upleće u paleografsko-diplomatička istraživanja i svoja historijska razmatranja, to je vrlo često primoran stvarnu historijsku istinu zamijeniti domišljanjem. Koliko je takav način obradbe beskoristan najbolje će se razabrati ako se uzme u ruke njegova »Scriptura beneventana« i usporedi se s najnovijim radovima na dalmatinskim kartularima. U njima je opseg analiza u obrnutom razmjeru s vrijednošću. I čitajući ih želimo da se autor ipak vrati na besprijekornu naučnu metodu svojih prvih radova. Premda su Barada i Novak, svaki na svoj način, kao više ili manje školovani stručnjaci bogatili literaturu pomoćnih historijskih nauka, snažniji su joj pečat ipak davali naučenjaci i istraživači kojima te discipline nisu bile struka. Naime nije ni slučajno ni neobično da su historičari i pravnici okušavali svoje sposobnosti i na tom polju. Drugo im i nije preostajalo ako su htjeli svoj rad na historijskoj ili pravnoj problematici temeljiti na kritičkoj analizi izvora. Da su to jedino ispravni temelji kritičke historiografije shvatio je već Johannes Lucius, osnivač kritičke historiografije. On je često donosio vrlo oštroumne sudove o ispravama ili djelima koje je upotrebljavao za svoje djelo »De regno« (poznata je njegova suviše oštra osuda djela Historia Salonitana maior

15

). Upravo spomenuta Lucijeva oštra i pogrešna ocjena rada kompilatora Tomine Salonitanske povijesti pokazuje da i odličan kritičar može pogriješiti, što je uostalom sasvim razumljivo. Nije slučajno da je otac moderne hrvatske kritičke historiografije Franjo Rački nastavio ondje gdje je Lucius skromno započeo. Kao historičar narodne dinastije bio je više nego itko drugi pozvan za to. Dobivši od Akademije zadatak da sakupi izvorni materijal za razdoblje Trpimi12 Zadarski kartular samostana svete Marije, str. 89—117. 13 Na primjer, tobožnju Krešimirovu podjelu »kraljevske slobode« samostanu sv. Marije (n. dj., str. 19 i d.). Naime, kraljevska se sloboda ne može sastojati od podjele prava na četverostruku naknadu štete, kako to tobožnja povelja iz 1066. kaže, nego samo iz podjele imuniteta, tj. oprosta od javnih podavanja. Takav je privilegij samostan doista i dobio kasnije, ali od zadarskog biskupa i priora, koji su jedini i imali pravo podjeljivati takve privilegije na zadarskom području. 14 Tako kao historijsku činjenicu uzima podatak kartulara da je prva predstojnica Cicha sestra kralja Krešimira IV. (str. 30—39). Novak, naime, nikako ne želi uzeti u obzir da se sastavljač tekstova u kartularu — koji piše u drugoj polovici XII st. — hvali kako je sestra hrvatskog vladara bila osnivač samostana sv. Marije i kako je upravo ta »sveta laž« služila sastavljaču da proslavi porodicu Madijevaca iz koje je bila Cicha. Ta dužnost je historičara da iz legende izdvoji historijsku istinu, a ne da se povede za pričom, bez obzira na to kakvog je sadržaja. 15 Vidi o tome N. Klaić, Historia Salonitana maior, SANU, Pos. izd., Knj. CCCXCIX, Odelj. društvenih nauka knj. 55, Beograd 1967, 16—17. 439