ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 400
štaj iz g. 1846. označio kao »veoma važan i značajan za ocenjivanje unutrašnjeg stanje u zemlji i ljudi koji su bili nosioci celokupnog društvenog i kulturnog života u ovo doba u Srbiji«. 19 Ipak je Stranjaković kasnije došao do podataka koji unose nešto više svjetla u Gajevo putovanje 1847. 20 Posluži vši se novim podacima Stran jako vica i Šišićevim naprijed spomenutim prikazom Gajeva putovanja 1847, Ljubomir Durković-Jakšić je 1954. objavio studiju u kojoj je, osim nekih novih pojedinosti iz nešto kasnijeg vremena, pokušao da u cjelini ocrta Gajev moralni lik. 21 Nije, doduše, mogao poreći da je Gaj »dao lepo mišljenje o Srbijancima« u svom izvještaju iz 1846, 22 ali je u isti mah tu ocjenu nastojao oslabiti tobožnjom »činjenicom da je on bio plaćenik austrijskih vlasti« i »poverenik« Metternichov, a da je novac primio iste godine i od srpske vlade. »To znači« — zaključio je — »da je bio plaćen od strane bečke i beogradske vlade i služio je jednoj i drugoj sa više ili manje odanosti, čije su osnovne političke težnje bile međusobno neprijateljske.« 23 Prema Durkovićevu mišljenju, Gaj je već i prije 1846. »bio u službi austrijske vlade, koja mu je za to plaćala«. 24 Tu svoju pretpostavku, koju nije potkrijepio nikakvim dokazom, Durković je povezao neposredno s glavnom temom studije. Zaključio je da se Gaj zbog takve ovisnosti o Beču »kolebljivo držao u pitanju ćirilice«. 25 S isključivim oslonom na prilog G. Jakšića — drugu literaturu nije uzeo u obzir — V. Bogdanov je, protivno svojoj dotadašnjoj teškoj osudi Gaja, odjednom 1958. pretjerao u pozitivnoj ocjeni Gajeva izvještaja iz 1846, smatrajući da je on »u suštini svojoj [... ] sastavljen protiv interesa Austrije, a u korist srpstva, hrvatstva i južnoga slavenstva«. 26 Međutim, s pravom je ustvrdio — protivno Durkoviću, iako ga nije pri tom spomenuo — da je Gaj »u razdoblju do 1848 [... ] primio novac svega jednom jedinom prilikom, i to prvi i posljednji put 6 novembra 1847«. 27 Za razliku od Bogdanova, Josip Horvat 28 je na temelju do tada nepoznate građe utvrdio neke osnovne činjenice koje su omogućile točnije uočavanje toka događaja. Iako je izvorna građa bečkog porijekla nametala zaključak o svega dva putovanja Lj. Gaja u Srbiju, jer je samo o njima i o dva izvještaja u vezi s njima govorila, Horvat je konstatirao da je Gaj boravio u Srbiji dvaput 1846. i jednom 1847, ali da je po drugi » Dragoslav Stranjaković, Vlada ustavobranitelja 1842—1853, Beograd 1932, 96, bilj. 68. 20 D. Stranjaković, Srbija, privlačno središte Jugoslovena (1844—1848), Srpski književni glasnik, n. s., knj. LXI, 1940, 518. 21 Ljubomir Durković-Jakšić, Gajev pokušaj da izdaje »Narodne novine« ćirilicom, Istoriski časopis IV, 1952—53 (izašlo 1954), 95—128. 22 Durković-Jakšić, n. dj., 104. 23 isto, 105. 24 isto, 98. 25 na i. mj. M Vaso Bogdanov, Historija političkih stranaka u Hrvatskoj, Zagreb 1958, 259. 27 Bogdanov, n. dj., 260. M Josip Horvat, Ljudevit Gaj, Beograd 1960. — Ova knjiga, izrađena pretežno na temelju Gajeve ostavštine, nema bilježaka. Treba požaliti što je do danas (1970) ostala neizdana opširnija i bilješkama popraćena Horvatova biografija Gaja, koju je u svoje doba predao JAZU. 400
