ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 398
Kako B. Vodnik tvrdi, 5 Deželić nije smio Gajev izvještaj publicirati. Tadašnji predsjednik Akademije, povjesničar Tade Smičiklas, kaže on, »ne dopušta, da se objelodani Gajev izvještaj o njegovu putu po Srbiji, jer ko bi mogao podnijeti istorijsku istinu: da Gaj nije kao idealni Ilirac putovao po Srbiji, već da je poduzeo taj politički put sa znanjem kneza Metternicha i da je za to bio plaćen?« Iako je Vodnik znao da »Gajev izvještaj Metternichu čami u našoj Sveučilišnoj biblioteci«, nije ga ni on objavio. Schlitterov podatak i Vodnikovo pisanje potakli su Grgura J a k š ić a da u bečkom Državnom arhivu potraži original izvještaja. On ga je i našao, pa iako u njemu nema Gajeva potpisa, konstatirao je uspoređivanjem s drugim Gajevim rukopisima da je pisan njegovom rukom. Original na njemačkom jeziku nije publicirao nego je izvještaj u prijevodu, s dosta pogrešaka u pojedinostima, objavio 1924, 8 datirajući ga netočno godinom 1847. 7 Tom je prilikom ispravno ocijenio Gajev izvještaj kao »zanimljiv i poučan«, štaviše, zaključio je da je to »jedan vrlo važan, gotovo dragocen dokumenat za poznavanje ljudi i prilika u Srbiji, takoreći u oči velikog preloma od 1848«. Izrazio je, nadalje, opravdano čuđenje zbog Smičiklasova postupka, jer u izvještaju — kako dobro primjećuje —• »nema ničega što bi moglo kakvu novu senku baciti na ime Ljudevita Gaja« 8 , a smatra, naprotiv, »značajnim« da se on »i u tom svom izveštaju javlja donekle u ulozi velikog Jugoslavena«, ne prikrivajući ni najmannje »svoje simpatije prema knezu Aleksandru i narodu u Srbiji«. 9 Uskoro nakon objavljivanja Jakšićeva prijevoda, Ferdo Šišić 10 je, među ostalim, konstatirao da je Gajeva ideja, kako je izražena u izvještaju, bila »da približi Austriju Srbiji i da rusku zaštitu nad Srbijom zamijeni zaštita Austrije, imajući kod toga pred očima u prvom redu to, da omogući što tješnji dodir između Srba u Srbiji sa Srbima i Hrvatima u Hapsburškoj monarhiji, dakle čistu jugoslavensku koncepciju, kako se ona tada dala zamisliti«. Iako je poznavao i rukopis izvještaja u Gajevoj ostavštini, Šišić tada nije imao jasnu predodžbu o odnosu toga rukopisa prema originalu. Smatrao je prvi »konceptom«, a drugi »čistopisom«, što njihova usporedba — kako ću kasnije pokazati — ne potvrđuje. Međutim, nadovezujući na Schlitterov podatak Šišić je s pomoću daljnjih 5 Branko Vodnik, Istorija i politika, Jugoslavenska Njiva VII, 1923, knj. II, 28—31. — Nakon Vodnikova članka, koji je izašao u srpanjskom broju »Jugoslavenske Njive«, pojavio se u beogradskoj »Politici« od 26. VIII 1923. uvodnik (!) Hermanna Wendela: Gaj i Meternih, napisan također u povodu Schlitterove knjige, s očiglednom tendencijom da podatke koje ona donosi iskoristi u providne političke svrhe. Na taj članak opravdano je reagirao Gajev biograf V. Deželić st. »Otvorenim pismom g Hermannu Wendelu« (Jutarnji list 9. IX 1923; u njem. prijevodu Der Morgen, istog dana). 6 Grgur J a k š i ć, Izveštaj dra Ljudevita Gaja o Srbiji (1847), Srpski književni glasnik, n. s., knj. XI, 1924, 368—377. 7 Na tu je pogrešku upozorio već iste godine F. šišić, Knez Miloš u Zagrebu 1848, Jugoslavenska Njiva VIII, 1924, knj. I, 342, bilj. 3. Pogreška se može samo donekle objasniti činjenicom da u naslovu originala nije navedena godina Gajeva putovanja, kao što je to Gaj uradio u svom prijepisu, koji Jakšić nije pregledao. 8 Jakšić, n. dj., 377. — Starom »senkom« na Gajevu imenu Jakšić smatra »nestalnost njegove politike, rad danas s Rusijom protiv Austrije, sutra s Austrijom protiv Rusije, i primanje subvencija čas iz Petrograda čas iz Beča«. Kako ću kasnije pokazati, tvrdnja iznesena u tako uopćenom obliku nije u skladu s činjenicama. 9 isto, 376. 10 Sišić, n. dj., 342. 398
