ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 382

srpnja 1261. (anno Domini millesimo ducentesimo LX primo, mensis iullii, quarto die exeuntis) presudio sporno zemljište opatu Povergenu.

3 Iduće godine 1262. na dan 26 lipnja (mensis iunii, sexto die exeunte) opat Povergen dao je tu spornu zemlju na obradu nekom viliku Desenu pod uvjetom da je okopava 3 puta godišnje i nasadi lozu kroz nekoliko godina. Plodove vinograda dijelit će na polovicu. Obrađivač će uz to godišnje davati vlasniku kopel žita (10,74—11,9 kg) i kv.inkvij vina (18,75—21 1). Mogoriš će plaćati vlasnik zemlje.

4 Izgleda da je toj lokaciji prigovorio prior crkve Sv. Marije u Rožatu. Tada je nadbiskup ponovio presudu od prošle godine, koju sad objavljujemo, i uveo opata u sporni posjed. Presuda je izrečena na isti dan kao i prošle godine »anno Domini MCCLXII mensis iulii, quarto die exeuntis« tj. na 28. srpnja. Ta čudna podudarnost datuma, istovetnost formule datacije moglo bi uputiti na pomisao da je datum 1262. u ovoj presudi lapsus calami i da je to u stvari ista ona presuda iz 1261 godine! Takvo razmišljanje ne bi bilo na odmet. Ali tom zaključku protivi se nabrajanje svjedoka. Jedni su svjedoci kod one presude iz 1261. (presentibus Saluio episcopo Tribuniensi, presbytero Matheo Theofili, presbytero Antonio, diacono Stancio de Pauleço, clerico Rufino Ballisiaue, clerico Mence et aliis),

5 a drugi kod ove presude iz 1262. »presentibus presbitero Andrea Zanzi, presbitero Helia Viviani et aliis«. Zato smatramo da možemo ustrajati u zapisanom datumu u ovoj presudi »28. srpnja 1262«, a da je istovetnost datacijske formule slučajnost. Dok. br. 15. Podatke za pravnu povijest Dubrovnika često crpimo iz pojedinih isprava. Takav podatak postaje zanimljiv ako neka pravna norma nije zapisana u Statutu ni u knjizi Reformacija (Liber omnium reformationum). Takav je slučaj iz Zaključka kojeg sad objavljujemo. Knez, Veliko, Malo i vijeće Umoljenih zajedno s pučkom skupštinom određuju u veljači 1268. da se prigodom izvršenja oporuke Mihajla Pezane i žene mu Miroslave ne primjenjuje jedna nova odredba. Naime, ovi su oporučili kuću u gradu i vinograd u Gružu kod Tri crkve franjevcima u Dubrovniku da nabave misno ruho za svoju crkvu Sv. Tome. Budući da su oporuku napisali prije nego je izišla odredba da prokuratori relikvija dubrovačke katedrale naplaćuju daću: dvadesetinu od nepokretnina, a četrdesetinu od pokretnina, ti prokuratori ne smiju tu daću naplatiti u ovom slučaju Mihajla i Miroslave Pezane. Zaključak je zbog toga interesantan što ni u Statutu ni u Liber omnium reformationum nije zapisana odredba da prokuratori relikvija naplaćuju takvu dvadesetinu i Četrdesetinu prilikom izvršenja oporuke. Dok. br. 14, 16, 17, 18, 19 vode nas u trgovačku djelatnost Dubrovčana u Italiji, u Apuliji u gradove Trani i Monopoli. U stvari radi se o Dubrovčaninu trgovcu Martolu (Marturu), sinu Ivana de Auclino. On je, prema dok. br. 14, 16. siječnja 1266. u Monopoliju bio pozajmio Saksu, sinu Chyncija de Hostumio dvije unce sicilijanskih tarena. Sakso se obvezuje da će ih vratiti do kraja ožujka iste godine. 3 T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae, V 195—196. — Kratica: SCD. * G. Cremošnik, Nekoliko dubrovačkih listina iz XII i XIII stoleća, p. o. GZMBiH XLIII, 1931, 2, str. 22. 5 SCD V 196.