ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 315
Sve počiva, u zlatu, kamin, cvie<tj>ču! Plodonosne ravnice ispisa Liepa umietnost puti gvozdenimi; A po riekah, — kao da bi izrisa' Bàrzim ticam zrak — plava bàrzimi Po talasim Korablja, — na suhu I na mokru blaženstvo otvori Luč prosviete čovečanskom duhu. Blage čuti! — slasti božanstvene Mila narav! — zlatjana sloboda! — x Rajska luči, — duše prosviečene Koja blažiš velikih naroda' U tvom Krilu, pod zaštitom tvojom Raskoš neba mirnoj — sviesti cvati, — Na pokritoj blaženim pokojom Bdiju uz to samo vieki zlati! — Duša blag raj — a šarce veselje, — Um luč, — a duh zrak slobode sladke Uživa! — grud već u krilu zemlje Blaga andjelska bar za čase kratke Kuša! — ah stoputa srietni kraji U vas bog prebiva — vi u bogu Samo tiela vam su znati vaji — Duša i šarce nema boli mogu U vas lasno podiči se sva kâ God na dobro cielog čoviečanstva Teže, — u vas nesloga opaka Neprieprieči tražit Luč božanstva. Kraji srietni! da, vi ste prispieli K svàrsi, — u vas zviezde slavne sviete — Vami Krunu zraci su izpleli Jasni traci duševne prosviete Sada k tebi s vračam moj narode Ugasnute skoro u suzah oči, — Šarce tužno, — sad svoje nezgode Tvoje rane, vaje, i nemoči Strahom niekim gledat spieši, — da te Pita, — kakov u tebi se vije Duh: — ki život, — kakove zanate II kakov ti zrak prosviete sije? — Zalud nebo, narav, i umietnost Svu svu raskoš, raje i radosti Razvi, — tebi to sve biedni! — žalost Krije u sebi — nema ciene dosti; — Ah nisu nisu slavjani nesrietni Svi-Ceh-Poljak-Rus-bdije-Ti samo Ti Ilirio! ti spiš, — il umietni I znanstveni traci, oči kamo: Hitim čeznu; — ah ilirski puci Kažite mi, ah kažite, tko je Za koga ste hand jarom u ruci Bojak bili tiela? — kažite koje Sile Silu duha vam ustave? Jao mučite! — Lice vam rumeni! — Suze uočih na grob vamse liju Vaše vine. — Narode studeni! — Plači, plači, — lovor zla ti viju, — Ovih zala sam sam ti si uzrok — Tva nesloga — tva odviše vruća — Karv, — tva neterpljivost što si ubog — Kriva je mnogo. — — — — Vlastita što kuća pada Pada, vlastnik kriv je — al ne uveke Tako i ti sam si si najviše Ktomu i drugi — boji — zgode prieke Parvih vriemen svu močtvu skaršiše Al neču te neču korit biedni! — Dost te kori tudjin nezahvalni .... Kom si bio brat prijatelj ugledni Ki bi pao bio da te nije; — malan! — Da! neču te garditi narode! Jer si slavan, slavnu nek svi drugi, — Ki te kore — ki se sried slobode — Koju ti im dao si — tvojoj tugi I Tvom vaju podsmievaju zlobni ... Već te slavni! Zaklinjem na onom Najsvietie što mi je — turobni Što svoj stališ ugodnom promienom Uvienčat može: — te tendici i slavi Uzvisiti na miesto, koje ti Bog — ki zalud nestvori te — ostavi U svietu; — Bog ki za cilj tvoj svieti Dokučiti, — učvarsti te, u zlu i dobru Da ti živit priviko, — odluči. — Ti ćeš se uzvisit, samo dobrog pobru Izberi si slobodu do luči. — Luči, luči ka ti duha tmine Nek razjasni — um rasvieti, šarce 315