ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 313

mili, i kao bratja dragi biste, u kojih takodjer ljubav ufajuć se, da će te ona, koja još polag neveštog moga uma dokučio nisam, da će te rekoh mladjahoj dobi mojoj koja se stopram razvijati i sa svetom i ljudima upoznavati pričela jesi pripisati. — Sloga, reč sveta reč milozvučna tako istim načinom i odurna i merzka je ako nije skopčana sa bratinskom ljubavlju, jer sloga onde biti nemore, gdë brat na brata marži prezirega, njega u svakoj prilici upropastiti utamaniti žudi nemože biti niti nemožemo kćer obljubiti majka još ogerliti nismo; — Bratinsku indi ljubav najpervo gojiti moramo medju sobom zatim »Sloga« zaisto poman jkati neće; bratinski savez naj pervo uradimo, na što tu­žiti se nemožemo jer evo primer liep pokaže verli naše sloge, ljubimci, ki želju pokazuje u ovom našem maljenom druztvancu biti i bratjom se našom zvati, i da tako užji savez medju nami i njima napravi: Zato primismo u bratinsku ljubav našu pružismo im ljubavnu desnicu našu uvodeć ih u kolo najpervo uzajamne ljubavi zatim pako Sloge u kolo naše, u kom ljubav na­rodnosti, kao kolo vodja sa božanskim ognjem grudah naših život na igru domorodsku nam budi, ljubav pako Sveta sve nas Brate delà, sàrca vežuć, da se kolo nerazkine. Koi indi u slogi biti neljubi mi druga bežeć samom sebi živet žudi, taj protiv naravi, koju Bog napisao je upiraše — i takvog smëlim glasom »izverzak« nazivati možemo. — jer ako bezrazumne zvëradi svake u svoje versti društvu živeti ljube kulika većma Covek taj narave glas nasledo­vati mora. — Čovek koga stvori Bog na sliku svoju i ures mu dade uma, da spoznavši svoju sebi predstavljenu sverhu duha svojeg sile odavija i razžirava na Slavu Božu, koji sjedinost i stvorenje svoje upisao je — Kuliko većma velim, da sebi naličnimi družtvo gojeti mora, koji zaisto ni jedne inače cene niti vrednosti neima, no onu samo skojom sreću podignuti družtvu Čovečan­skomu žudi, najviše pako vrednost čoveka zavisi od onuda, da svekulike čine svoje upravlja na koristnu i bogoslavnu hasan družtva, kojeg član je, i u kom živi, — i ako takov član [177.] [Istim riječima »takov član« počinje slijedeća stranica.] takov član nije, zaista ništa drugo nije, nego prikov samo sreće Čovečanske, jer koji sebi samom delà, njegova delà niti ljudi, niti Bog nevidi, nu moguli ta­kova delà važnost kakovu imati, neka upita svaki svoju vest, i kazat će mu bez dvojbe: »Čovek zadnjie; kog će Bog u vrëme upitati, kaži: gdi su dobra delà života tvoga? t.j. neće pitati Bog što si radio sebi, no što si radio na Sreću bratje tvoje i to .na Slavu moju«? Na taj uma svaki svoga glas motrivši lasno dokazati se može, da je prva dužnost razumnih stvorah, u družtvu slož­nom živeti, družtvo gojiti, u njem raditi tako, da čini dobra i delà slavna jednih na sreću sviuh dospëti mogu, u njem se tako ljubiti, da je jedan pripravan za sve a svi za jednog uraditi makar što. Nijeli dakle onaj izdajica samog sebe i nevrëdan da ga zemlja nosi, koji neslogu sivajuć bratinski svez družtva razkinuti, kojeg Član je razpasti sotvoriti bësni. Gojimo indi bratjo mila! svetu ljubav, ogarlimo slogu, koja duša svakog dru­žtva je, z druge opet strane mili moji sučlani! dobro takodjer ksàrcu uzmite što će reći slogu ljubiti? Slogu ljubiti pravoje: ne u šarcu samo, no takodjer svaki hip takodjer sčinmi — jer onaj slogu pravo ljubi, koji nju predstavlja, osobnom dobru, koji njojzi žartvovat kadar je sve svoje požude i želje: jer što ja želim, što meni godi, to je dobro jedinom meni; sloga pako je dobro

Next

/
Thumbnails
Contents