ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 183
11 Za ovaj izraz: »preporučeno Srpstvo i srpski jezik«, vidi bilješku 2) pod ovim pismom M. Pavlinovića. Koliko je poznato, Pavlinović je u više navrata pisao o hrvatstvu i srpstvu, napadajući velikosrpstvo svoga vremena. Ne znam da li je poslije pojave Botićevih Pjesama u izdanju Matice hrvatske iz 1885. M. Pavlinović negdje objavio ono što je obećao u bilješci 2) ovog pisma. Ali svakako Pavlinovićeva izjava stoji, da je Botić »rođeni i pravi Hrvat« i po svom životu i po svojim djelima. Ali treba dodati, da je Botić uvijek težio za slogom južnih Slavena, koja jedina može sve nas spasiti od pohlepnih tuđinaca. Kao širokogrudni Hrvat — kakvih je i u Botićevo vrijeme bilo dosta — on je svoj materinski jezik gdjekada nazivao samo »srpskim«, što je činio i imenom naroda; nadalje, on, đak talijanskih škola u tadašnjoj Dalmaciji, piše ćirilicom, da bude što narodniji, jer ga je latinica sjećala talijanstva i bespravlja u svom zavičaju. 12 Pismo je donijeto prema originalu (v. VIII, bilj. 11). Objelodanio ga je Marin Pavlinović, Savremenik, Zagreb, 9. I. 1931., br. 2. 13 Tuđa ruka precrtala »Zadru«, pa ispod toga napisala »Castel-Venier di Obbrovazzo. Castel Venier je Vinjerac, sjeverno od Zadra, gdje je Vežić u međuvremenu bio namješten za župnika. 2[Đakovo, 23. V. 1855]. Ljubezni brate Niko! Primio sam još 4. ovoga mjeseca 1 tvoje ljubezno i ujedno cvileće pismo, gdje me toliko opominješ, što kroz toliko vremena od sebe glasa ne dajem, pa opet eto progje dosta danah dok se skanih odgovoriti na isto tvoje pismo. Nije se u meni, Niko, bratinsko srce skamenilo, niti je kada moja pamet lutala dugo po ma kakvijem predmetima dobra ili zla, a da se sjećao nijesam dubokijem ganućem postojbine moje, braće moje od uzhita mlagjanog i od postanka moga čovječjeg, uzhićenijeh snovah našijeh domorodnijeh i Božjoj promisli podčinjenijeh, da se sjećao nijesam roditeljah i roda mojega, da se sjećao nijesam puta, kojiem sam od prve mladosti udario i kojiem sam do u ove krajeve dospjeo. A moje ljubavi prama tebi, Niko, ma ja gdje bio, ma bio u kakvoj sreći ili nesreći, slavi ili zaboravnosti, nestaće teško i onda kad vrabac bude se u groblju mojiem pepelom igrao i razbacivao ga, kano što neće mi se nikada iz srca izbrisati ljubav prama ostaloj tamošnjoj braći, jer je s' tom ljubavi i s' tijem bratstvom vehoma moja duša još od prvog kretanja moje mladosti na svijetu skopčana, jer će uvijek meni u životu mojemu titrati se pred očima uzhićeni časovi, kad smo se braća u dobrijem namjerama slagali i hrabrili, podupirali i njegovali, kad smo se ljubili, da uzljubimo, kano što valja, zakon naš, narod i braću našu. Ali za što dakle da kroz toliko dugo vremena rijetko kada tebi i ostaloj braći našoj pišem, zašto da se pismeno sada ne razlijevaju srca naša, kano što su se ustmeno razlijevala, kad smo na blizu bili? Tome pitanju sam Vam u više prigodah, kad jednom, kad drugom pišući već po štogod odgovorio, no kroz ovu posljednju godinu danah uzrok je bio osobiti, i mnoge su misli neugodne i ugodne po mojoj pameti prohujale, bez da ih sam razmrsiti mogu, a Vama ih priobćiti bilo mi je teško, jer su misli takove bile, da, premda po sebi dosljedne i uputne, uz iste je bivalo u srcu mojemu njeki strah, da će te ih, braćo, skuditi, da ćete me možda za oslabljenog brata i druga smatrati i možda da će te me prezirati. Nikada mi iz glave izišla nije ona veče, kad sam se s Mihom 2 šetao u Zadarskom Sjemeništu po Siberiji, 3 , te kad smo se dogovarali, kako bi shodno bilo, da njekoliko izmedju nas se razsije po domovini, da svestrano uzmogne biti naše duševno djelovanje na narod naš. 183
