ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 184
Tada, iza dugog hodanja po tome dormitoriumu sjednemo ja i Miho na moju postelju, te nastavljajući naše razgovore i snove naše, jedan drugome se zareknemo, da u svijetu kad budemo odriješenijeh rukuh, da budemo slobodniji pri radu našemu, nipošto se ženiti nećemo. To naše megjusobno odricanje meni je ostalo uvijek u glavi kano zavjet jedan, kano svetinja jedna, kano što su mi sve misli naše i namjere naše i ljubav naša bratinska ostala uvijek svetinja jedna, i četiri godine odalečenja mojega od Vas tu svetinju ni u malo izgladiti kadre nijesu bile, niti će život moj čitav kadar biti. No u dugom boravljenju medju ljudima, u promatranju svakdanjem istijeh, kod svakojakijeh primjeran dobra i zla, kod promišljanja Božje providnosti i njenog upravljanja ovijem svijetom, proučiti sam počimao one Božje riječi: relinquet homo patrem suum et matrem suam et adhaerebit uxori suae! — Sto je mene na to pako naročito dovelo, da promišljam o toj Božjoj zapovijedi, i kako sam od toga promišljanja, koje je dugo, dugo trajalo, došao napokon na to, da sam se 16. Travnja o.g. oženio sa Pavkom Broš, sadašnjom mojom drugaricom sreće i nesreće, zla i dobra, mislih i čuvstvah prama Bogu, rodu, narodu i braći, listovi hartije u sebi nebi zadržati mogli, a kad bi kod Vas bio, istom bi Vam ustmeno nješto naspominjati mogao, a kazati sve misli i sva čuvstva i sav život moj kroz ove više nego četri godine, to ne bi mogao, do kad bi se pretvorio u duh, te duhovima se priobćio, jer bi Vam ja upravo morao sve to kazati, da vidite koliko i kako se duša moja kolebala, prije nego sam taj korak učinio. Tada bi Miho vidjeo, koliko sam se borio s'promišljanjem našeg obećanja na moj[oj] postelji, i tada bi Vi svi, samo tada uvidjeli, koliko sam se bojao, da me Vi s'toga koraka mojega nećete možda odsuditi i pohuliti. Da nije u meni toga straha bilo, da sam Vaše prijateljstvo manje cijenio, nego što sam uvijek cijenio i cijeniću, to bi ja Vama tu moju nakanu, odavna ili bar prije ženitbe moje odkrio bio, i za savjet Vas upitao; a tako sam se kano dijete pouhvao u budućnost, i od dana do dana sam to očitovanje odgadjao, dok mi ti eto, Niko, neznam nikada, odkud doznavši, ne pisa, da si čuo, da se ženim. Što sam se ja pako dotle bojao o tome Vam štogod spominjati, to me oslobodi bar stranom taj tvoj list straha, jer mi u istom zbog tog moga koraka ništa ne prebacuješ niti primjećavaš; no s' druge strane ne znajuć, dali kano ti i ostala braća misle, ostalo je u meni kano uzrok, s' kojega sam odužavao do danas pisati Vam. Ali napokon promislih, stvar učinjena konca neima, a mi ostajemo braća te braća, pa nije u redu već jedanput, da im nepišem o mojemu stanju, ma me oni kako sudili i prosudjivali, a Bog odrješuje često čovjeka od zavjeta njemu prikazanog, kamo li nebi mene odriješio čovjek, i još k tome brat moj ! Ja neću da dovodim ovdje, jeli pametno tada bilo vezati se jedan drugom, da se ženiti nikada nećemo, i bi li shodno za moj život bilo, da sam se te obreke držao, jer ako nije pametno sasvijem bilo, znam da je bilo stranom bar za ondašnja naša doba i okolnosti naše plemenito, a o shodnosti divaniti što je kasno, to je neuputno; da se dakle napokon povratim srcem u Vaše krilo i da Vam dostavim stečevinu sestre jedne, ako i kasno, javljam Vam, da sam se oženio ima [tomu] 38 danah. Tude Vam za utjehu Vašu spomenuti takodjer moram, da u sadašnju moju ženu strastveno zaljubljen je nije bilo, jer prije ženitbe, ako sam šnjome se razgovarao, to je 4 —5 puta u razniem okolnostima i skoro uvijek slučajno. Nije osobite ljepote i roda; ali je čedna, pobožna, krotka, vrijedna, čuvstvena i rodoljubiva. Ona Vas sve ljubi, jer se često o vama razgovaramo, i rada bi vas poznala i uvijek me nagovara da vam pišem. Sada molim vas, braćo 4 , redom, jednog po jednog, da gledate pristati ma kako s'mojiem roditeljima, te im taj glas, koji će im oduzeti pretje184
