ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 178

VIII. PISMO MIHOVILU PAVLINOVIĆU • Djakovo, 5. svibnja 1854. Mila moja braćo!

1 Jutros sam se sastao s Jukićem koji će u ovoj okolici ostati kano župni pomoćnik, i primio sam od njega vaše željene pozdrave. Kad mi je o vama govorio, činilo mi se, kano da sam tielom kod vas. Znadem, da Mijo

2 drži »Neven««, da se Vežić

3 i Perišić

4 uvrstio u »Maticu Ilirsku«, da se bavite sakupljanjem narodnih pjesama, sakupljanjem rieči, kojih nema u Vukovu rječniku, pa koliko mi je to drago znati kroz usta jednog čovjeka, s kojim ste se vi i prije razgovarali o meni, kano što ja sada o vama! Koliko mi je drago, što Jukić od malo domorodaca, što je našao u zapuštenoj Dalmaciji, o vama mi je govorio; — on hoće, da u svom »Bosanskom prijatelju«, koga misli na skoro tiskati nastavno u III. svezku hoće da spomene, koliko je Dalmacia spala, duboko spala; kako ondje, gdje je prie u svako doba tako krasnijeh umovah našijeh umstvovalo i srcah pjevalo, sada rietko da se duše narodne nagje, kano što su riedci hrastovi po njenijem golim planinama. Hoćemo li mi s' vremenom dostojno izbrisati toga priekora iz povjestnice dalmatinske? Mijo, i braćo, mi smo sebi i Bogu odavno i mnogo obećavali! vreme ide; trebalo bi početi izpunjavati obećanja. Znam, koliko smo mi još slabačni za postići djelima one uzore ljepote i istine koje u našijem njedrima njegujemo, ali se istine sve ne dadu, braćo, na jedan put izustiti, a kamo li dokazati, a kamo li udjelotvoriti? Nego dok dogjemo do rječitosti, cienim da nam treba učiti se govoriti, i misliti govoreći; cienim, da bi dobro bilo, da se malo po malo počnemo upoznavati sa zemljom, na kojoj radimo, sa bolestnikom, koga hoćemo da liečimo, sa djevojkom, kojom ćemo našu sreću i život vjenčati; — treba, da vam napokon rečem, da se počnemo javljati obćinstvu, da omanjim stvarma predgovor učinimo ovome velikašu (narodu), kome hoćemo da govorimo. Sastavio sam jedno djelce: »Pobratimstvo«, o kojem sam još kod kuće mislio, kad još nisam uvažavao, kano što sada, uzroke, s kojih svako pjevanje mora se osnivati na istini povjestničkoj. Djelce je dakle izmišljeno, i to mu je najveća mana; odtud sve njegove mane dolaze. Nego bilo što će biti, njekoje misli će ipak pobuditi; način je pjevanja nov, predmet još ne načet, a meni s'toga ugodan, što moje i srca mojih prijateljah opisuje. Nesavršenosti bi me odlučile, da ga neizdajem, dokle ga nepopravim, što je moguće, ali bi mu vreme s'vremenom prošlo, kano što ćete vidjeti, kad ga čitali budete. Iziće u »Nevenu«, ako ga zbog duljine budu hotjeli primiti u formi pjevanja. Nesreće moje, što se s'vami nemogu potanko prie savjetovati o svakom i najmanjem mome koraku! Zaboravio sam misao 178