ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 52

smatra da su tome glavni uzroci mali broj stanovništva i vrlo loše ekonomsko stanje, krš i vrlo loši ili nikakvi putevi. Već spomenuti anonimni izvjestitelj također tvrdi da zanatstvo u Dalmaciji nije uopće razvijeno, što svakako donosi veliki dobitak strancima. On kaže da se sve uvozilo — do papira, a knjige su se štampale u Veneciji (G. Novak, n. dj., Starine JAZU 49, str. 40). I Dandolo se, opisujući gospodarsko stanje Dalmacije 1807 god., također tuži na zanatstvo, i on kaže da je zanatlija u Dalmaciji malo i to loših (G. Novak, Split u svjetskom prometu, str. 164). Prema autorima navedenih djela izlazi da je zanatstvo u Dalmaciji druge polovice 18. i početka 19. st. bilo jako zaostalo i da je većina zanatlija bila nestručna. Oni su očevici tadašnjeg stanja i vjerojatno su njihove tvrdnje donekle tačne, međutim, isto je tako vjerojatno tačno da su oni na naše zanatlije gledali s evropskog nivoa. Zapuštenost i ekonomska iscrpljenost Dalmacije nisu dopuštale visoki standard života, pa se u takvim mogućnostima zanatstvo nije moglo razviti do visokog stupnja, a nisu mogli postojati ni svi oni zanati koji su postojali u onim zemljama koje su bile barem i djelomično pošteđene od ratnih vihora, a politički i ekonomski slobodne. Međutim, uza sve to listajući dokumente iz druge polovice 18. st. nailazimo, istina rjeđe, ne samo na zanatlije čiji su proizvodi bili nužni, kao što su pekari, kožari, kovači, itd., nego i na zlatare, graditelje, slikare, što svjedoči o smislu za ljepotu i kulturu stanovanja i kićenja. God. 1784. imamo u Splitu na obali kavanu u čijem je sastavu bila i radionica u kojoj se proizvodio sladoled i dvopek, a iž sačuvanog inventara vidimo da je bila i dosta dobro opremljena, zatim radionicu za štavljenje kože s istina skromnim inventarom, pa voštarnu i bojadisaonicu u vlasništvu obitelji Garanjin, dućane snabdjevene tekstilom i raznom robom potrebnom za svakodnevni život (dokumenti u Historijskom arhivu u Splitu). G. Novak kaže da je u Dalmaciji bilo nekoliko bojadisaonica. Najpoznatnije su bile one u Splitu, tzv. tangarije, koje su se održale od rimskih vremena pa kroz cijeli srednji vijek sve do kraja 19. st., a bojadisale su u prvom redu seljačka sukna (G. Novak, Poljoprivreda Dalmacije u drugoj polovici 18. st.. Starine JAZU 50, Zagreb 1960, str. 461—518, bilj. 2). 13 O osnivanju cernida i vojnih krajina vidi I. Grgić, Postanak i početno uređenje Vojne krajine Kninskoga kotara pod Venecijom (Starine JAZU 52, Zagreb 1962, str. 249 i dalje). 14 Konja za jahanje je, prema podacima u tabelama, bilo malo, a taj se podatak slaže i s anonimnim izvjestiteljem, koji kaže da se konji u Dalmaciji vrlo malo upotrebljavaju za jahanje ili luksuz. Pošto nema volova (valjda misli dovoljno, op. p.) oni služe za oranje, za prijevoz priroda iz polja do kolibe i iz kolibe u grad. Konji su vlaški maleni, a koji hoće da se istakne svojim konjem dovodi ga iz Bosne, jer su konji tamo mnogo bolji, samo ovi konji ne mogu dugo izdržati i brzo uginu ili degeneriraju. (G. Novak, Poljoprivreda Dalmacije u drugoj polovici 18. st., n. dj., str. 500). 15 Za ovce nepoznati izvjestitelj kaže da su za Dalmaciju važne, bogatiji ih seljaci kupuju u Bosni gdje su jeftinije, pa im tako stečena velika stada omogućavaju udoban život i izvjestan luksuz, kako oni na to gledaju (G. Novak, Poljoprivreda Dalmacije itd., n. dj., str. 501). 16 Za tačnost podataka o blagu ne možemo biti sigurni, vrlo je vjerojatno da su seljaci vlastima prikazivali manji broj glava, jer se travarina »erbatico« plaćala po broju glava koje je pojedina porodica posjedovala. 17 1 padovanski kamp iznosio je 36,5587 ara (F. Mađirazza, Storia e costituzioni dei comuni dalmati, Split 1911, str. 432). Po Vj. Maštroviću padovanski kamp odgovara jednoj trećini hektara zemlje, a po Niemannu sadrži 55,495 ara (Vj. Maštrović, Brodarstvo Dalmacije u Prvoj austrijskoj vladavini, Pomorski zbornik 6, Zagreb 1968). 14 Garanjin navodi da od 600 mlinova za ulje, koliko ih je bilo kada je pisao svoje djelo, a to znači desetak godina poslije Bolduove tabele, samo ih je 5—6 bilo ispravno. Nitko se nije brinuo da ih popravi. Vlasnici zemlje primali su dio ulja na koji su polagali prava i dalje se nisu brinuli u kakvom se stanju mlinovi nalaze (I. L. Garanjin, n. dj., str. 245/6). 19 Vassèlo, s. m. Vascello, Bastimento maggiore della Fregata. Ogni specie di nave si dice anche Vascello, ma ordinariamente s'intende una nave ad uso di mercanzia (G. Boerio, Dizionario del dialetto veneziano, Venezia 1856). 20 prègâta, f., nekada mala lađa s veslima, sada jedan od najvećih brodova (veličinom odmah iza brodova od linije), Rječnik hrv. ili srp. jezika JAZU, dio III, Zagreb 1887—1891. 21 Polàcha, s. f., Polacca, Fregatone, Bastimento Veneziano tagliato a poppa quadrata, che porta un albero di mezzano, uno di maestro, e uno buompresso (G. Boerio, n. dj.). 22 Marciiiana o marsiliana spada u jedrenjake koji su se počeli graditi na prijelazu iz 15. u 16. st. i služili su u trgovačke i ratne svrhe. U ovu grupu idu i velike »barze« koje je koristila Venecija, turske maone, orche, nordijske »fluche« i drugi (Enciclopedia italiana di scienze, lettere e arti, Instituto della enciclopedia italiana fondata da Giovanni Treccani, Roma MCMXXXVII—XV, sv. XXIV, str. 353). 23 Tartàna, s. f., Tartana, Barca pescareccia a due alberi e di vela latina. Tartana perscareccia (G. Boerio, n. dj.). Prema pregledu plovila Rovinja iz 1806. može se smatrati da su brigantini, trabakuli, a djelomično i bracere, bili korišteni u trgovačke svrhe, dok su tartane, leuti i njima slični, kao i ostali čamci, većim dijelom bili ribarski (A. Basioli, Razvojni put 52