ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 435

autorica opširno opisuje događaje poslije Martino viceve urote i Kovačićevu suradnju s grofom Széchényijem. Kovačićevi planovi nisu se ostvarili, i to, kako zaključuje Windischeva, zbog nedjelotvornog učešća javnosti, zbog odbojnosti latinskog jezika, koji se upotrebljavao u pripremnim radovima za institut (šira publika nije ga znala), te zbog prejake orijentacije na javno pravo. No usprkos tome je »Diplomatičko-povijesni institut« važna etapa u razvoju mađarske građanske i nacionalne naučne misli. Na kraju možemo napomenuti da ova Kovačićeva akcija nije ni prvi ni zadnji slučaj da se pojedinac prihvaća inicijative i zadatka koji bi po svom opsegu i značaju pripadali u djelokrug neke veće institucije ili državnog organa. Autoi'ica je uzela u obzir i činjenicu da su mnogi potezi izvjesnih ličnosti onoga vremena, pa tako i maloprije istaknuta Kovačićeva svjetovnost, bolje razumljivi tek kada ustanovimo da su zapravo dogovoreni u slobodnozidarskoj loži. O tome bi se moralo više čuti i u nekim raspravama o našoj — nimalo davnoj — prošlosti. Ivan Filipović IVAN BORSA, DIE GESCHICHTE DES HUNYADI-BRANDENBURGISCHEN F AMILIEN ARCHIVS. Archivalische Zeitschrift, Bd. 62 (1966), str. 144—168. Mađarski arhivist Ivan Borsa u povećoj raspravi prikazuje postanak, seobe i diobu arhiva obitelji Hunyadi-Brandenburg. Kako se dobar dio arhivskog materijala ovog. arhiva odnosi na imanja u Hrvatskoj i jedan dio isprava nalazi se u Arhivu Hrvatske, bit će za nas zanimljivo na temelju ove studije u sažetim crtama pratiti sudbinu te arhivske građe. 1. U uvodnom dijelu rasprave autor govori o postanku arhiva obitelji Hunyadi koji prelazi u obitelj Brandenburg. Obitelj Hunyadi imala je svoje posjede od početka 15. stoljeća dalje u jugozapadnom i sjeveroistočnom dijelu Sedmogradske (Erdelja), zatim istočno od Tise, na češkoj granici i u srednjevjekovnoj Slavoniji. Janoš Hunyadi bio je 1446—1452. gubernator ugarskohrvatskog kraljevstva, zatim vrhovni kapetan Ugarske. Umro je brzo iza pobjede nad Turcima kod Beograda g. 1456. Njegova starijeg sina Ladislava dao je god. 1457. pogubiti kralj Ladislav zbog ubojstva Ulrika Celjskoga (1456. u Beogradu). Mlađi sin Matija Korvin postao je ugarsko-hrvatskim kraljem 1458. i vladao do 1490, a njegove i obiteljske posjede naslijedio je Ivaniš Korvin, oženjen Beatricom Frankopankom. Ivaniš umre god. 1504, za nekoliko mjeseci umre i njegov sin Kristofor, a Beatrica dobije od kralja Vladislava II preostale Ivaniševe posjede. God. 1509. ona se udala za markgrofa Jurja Brandenburškog, ali za godinu dana umre. Sada Hunyadijevi posjedi s bogatim arhivom prijeđu u ruke markgrofa. On je neko vrijeme ostao u Ugarskoj. Među ostalim, bio je i član skrbničkog vijeća malodobnog kralja Ludovika II, a zatim se god. 1525. povukao u svoju domovinu i odanle upravljao svojim dobrima u Ugarskoj i Hrvatskoj, dok nisu većim dijelom došla u turske ruke, a ostatak je rasprodao. Arhiv obitelji Hunyadi dopunjavao je ispravama i spisima svoga upravljanja posjedima ove obitelji dok su bili u njegovim rukama, a zatim su ulazile u arhiv isprave i spisi njegovih dobara u Šleskoj. Ovi spisi i isprave tako nastavljaju arhivski materijal obitelji Hunyadi i čine njegov sastavni dio. Građa ovog arhiva obuhvaćala je oko 1700 isprava (povelja) iz godina 1181—1526, zatim spise od više tisuća listova. Ove isprave služe za povijest obitelji Hunyadi. Tu je sačuvana obiteljska grbovnica (Wappenbrief), ovdje nalazimo najvažnije podatke o događajima iza smrti kralja Matije i o obitelji Ivaniša Korvina. Prigodom stjecanja raznih posjeda dolazili su Hunyadi u posjed isprava o tim imanjima. Gospodarski spisi dobara Gyula u Mađarskoj, Hunyada u Sedmogradskoj, Medvedgrada, Rakovca i drugih posjeda u Hrvatskoj (srednjovjekovna Slavonija!) pružaju izvanredan suvremeni izvor za eko-