ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 436

nomsku povijest svoga doba u tim područjima, ujedno mogu poslužiti i kao izvor za mjesnu povijest. 2. U 1. dijelu rasprave autor opisuje stanje arhiva u Ansbachu (epoha Ansbacha) i sudbinu prvog dijela isprava. Juraj Brandenburški je prenio arhiv svojih ugarskih i hrvatskih posjeda u svoj Ansbach u srednjoj Franačkoj, jugozapadno od Nürnberga. Iza smrti svoga brata Kazimira preuzeo je skrbništvo njegova sina Albrechta i preselio se u Plassenburg. I arhiv je prenio u Plassenburg. Ondje su spisi g. 1528. popisani i ostali su tamo do g. 1541. kad su vraćeni u Ansbach. Još prije mohačke bitke nastojao se Juraj Brandenburški riješiti svojih ugarskih i hrvatskih posjeda. Ne zna se da li mu je to posve uspjelo prije dolaska Turaka u te krajeve ili su izgubljeni turskom okupacijom. Uprava ovih posjeda posve prestaje vjerojatno još prije smrti markgrofa Jurja (1543) i tako je ovaj arhivski materijal postao »mrtvi dio« arhiva u Ansbachu. Preko 200 godina nitko nije dirao u ovu arhivsku građu, dok nije god. 1770. arhivar posljednjeg markgrofa Ansbach-Bayreuth, Aleksandra, Filip Spiess otkrio da se u Ansbachu nalaze isprave koje se odnose na Ugarsku. Nato je ansbachski arhivar Gottfrid Stieber pregledao arhiv, odijelio isprave od spisa i za jedan dio isprava sastavio repertorij. Markgrof Aleksandar je odobrio rad. G. 1781. Stieber je isprave sredio po grupama, unutar grupa kronološkim redom i svaku pojedinu omotao u papir. Regeste i signature napisao je na omotnice i tako ih upisao u repertorij. Uz regest je opisao materijal isprave i pečat. Stieber je ovaj rad počeo u prosincu 1779, a završio ga je 16. II 1782. Za repertorij sa 1676 regesta načinio je kazalo (index) mjesta i osoba. Sada autor opširno opisuje kako je dio arhiva došao u Beč i zatim u Budim. Spomenuti Filip Ernst Spiess predložio je da se za markgrofiju nevažne isprave predaju caru Josipu II, lenskom gospodaru markgrofa, ujedno kralju Ugarske. Markgrof Aleksandar se s tim složio. No Stieber je upozorio da među ispravama ima takvih koje se direktno odnose na kuću Brandenburg i njihove posjede i da takve ne treba predati. Nato je Stieber u svom repertorij u označio isprave koje su za predaju i koje treba zadržati. Listu za predaju pripremio je god. 1784. U nju su ušle 793 isprave. Markgrof Aleksandar pisao je početkom 1785. Josipu II da posjeduje mnogo isprava koje smatra vlasništvom cara i da je odlučio da mu ih preda. Nakon dopisivanja Spiessa i Mihaela Ignaca Schmidta, upravitelja Haus, Hof- und Staatsarhiva, predložio je Josip II da se dokumenti predaju njegovu poslaniku grofu Trautmannsdorfu, a zatim će ih donjoaustrijske vlasti srediti. Ćini se da se Aleksandar nije s tim složio, jer mu kancelar Kaunitz piše 2. IX 1785. da isprave može dopratiti Spiess i šalje mu putnicu. Arhivari Spiess i Stieber nanovo su pregledali isprave u arhivu i Spiess je za mjesec dana izvršio reviziju i dopunu Stieberove liste. Neke je isprave izlučio, neke dodao te je njegova lista sada iznosila 803 isprave. Dodao je još drugu listu od 344 isprave i konačno treću od 12 papinskih bula i sve je zajedno na popisu bilo ubilježeno 1166 komada isprava. Spiess je 6. XI 1785. pošao na put i stigao 17. XI u Beč. Iza carinske procedure konačno je 23. XI predao te isprave. Bečki arhiv nije polagao pravo na preuzete ugarske isprave i tražio je da u Beču ostanu samo one isprave koje dokazuju kraljevska prava na Bosnu, Dalmaciju i Srbiju. U ime ugarske i sedmogradske dvorske kancelarije preuzeo je isprave 15. XII 1785. registrator Adam Fabianics, a Kraljevsko ugarsko namjesničko vijeće pohranilo ih je u komorskom arhivu u Budimu. Dvorska kancelarija je naredila da se isprave srede, regestiraju, dostave na uvid direktoru kraljevskih parnica (»causarum regalium«) i one koje se odnose na prava kraljevske krune pošalju natrag u bečki arhiv. U ugarskom komorskom arhivu sređeno je 1166 isprava i složeno u 4 grupe: u veliku grupu ušle su jednostavne isprave (acta sic dicti archivi Onolzbacensis), u 3 manje grupe ušle ušle su a) crkvene isprave, b) papinske bule s ispravama bratovština i c) javne isprave (acta publica). Velika grupa imala je