ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 434

EVA WINDISCH: MARTIN JURAJ KOVACIC I PRVI POKUŠAJI ORGANIZACIJE NAUČNOG RADA U MAĐARSKOJ. (Szäzadok 1968, br. 1—2, str. 90— —144, s rezimeom na ruskom i francuskom) Arhivist i historičar Martin Juraj Kovačić, rođen u Šenkvici u Slovačkoj 1744, a umro 1821, bio je porijeklom iz naših krajeva, a u svom je radu zahvatio i neke teme koje se tiču Hrvatske. V. o tome moj članak u »Arhivskom vjesniku« 1966, str. 273—284. Rasprava E. Windische ve prikazuje ga sada kao organizatora opsežnih akcija s ciljem da se sakupi arhivska i druga dokumentacija o povijesti mađarskog naroda. Najprije saznajemo kakve su bile političke prilike u drugoj polovici XVIII stolj., osobito kako je jačao pokret za formiranje mađarske nacije i afirmaciju građanske klase. Za stvaranje historijske i naučne podloge tome nacionalizmu, kao i za ostvarivanje organiziranog naučnog rada kao neophodnog atributa nacije, bila su na području tadašnje Ugarske osnovana razna naučna društva, ili su se mađarski znanstvenici uključivali u takva društva u drugim državama. Među inicijatorima jednog takvog društva bio je iz hrvatskih krajeva Josip Petras (r. 1714. u Slav. Brodu, umro 1772), koji je 1745. utemeljio u Olomoucu »Societas incognitorum in terris austriacis« s namjerom da zbliži učenjake i ljubitelje nauke. M. J. Kovačić je svoj prijedlog za popisivanje sadržaja svih arhiva i rukopisnih zbirki u Ugarskoj formulirao krajem osamdesetih godina XVIII stolj. Na to bi se popisivanje, naravno, nadovezala opsežna historijska istraživanja. Režim mu, međutim, nije dao dozvolu za pregled arhiva. Slijedilo je Kovačićevo djelo »Vestigia comitiorum« (»Tragovi zasjedanja zemaljskih sabora«) 1790, gdje dokazuje da je držanje zemaljskih sabora na kojima su se donosili zakoni stari mađarski narodni običaj. To je nedvosmislena aluzija protiv zakonodavne vlasti monarha. Autorica zatim iznosi kako je Kovačić svojom aktivnošću i svojim hrvatskim porijeklom budio patriotizam i kod hrvatskih plemića. Pomagao mu je i zagrebački biskup Vrhovac, a neke komentare i bilješke anonimno je sastavio Nikola Škrlec, veliki župan zagrebački. Čak nije pretjerano pretpostaviti da je Škrlec dao Kovačiću ideju za »Vestigia comitiorum«. Već u uvodu toga djela naglašava Kovačić da je jedan čovjek preslab da savlada sve zadatke koji se nameću pred mađarsku povijesnu nauku, te traži suradnike. Taj apel je mnogo jači i razrađeniji u nacrtu »Diplomatičko-povijesnog instituta« (»Institutum điplomatico-historicum inclyti regni Hungariae«). U tom djelu Kovačić tumači kako praktički razlozi diktiraju da se osnuje jedan institut za sve (tada barem donekle razvijene) društvene nauke — filologiju, ekonomiju, povijest i pravo. Trebalo bi popisati i objaviti u cjelini ili u regestu sve dokumente do 1526, a poslije i bilješke o mlađim izvorima. Razumije se da bi tome morala prethoditi — za ono vrijeme revolucionarna — detaljna obrada postojeće arhivske građe. Inače bi institut bio uređen kao kakav današnji dokumentacioni centar. Po završetku prvih faza radova na sabiranju građe institut bi počeo izdavati najvažnije monografije i temeljna djela za mađarsku povijest. Kovačić misli i na izdanja s područja pomoćnih historijskih nauka i etnografije. Institut bi trošio sredstva dobivena od bogatih mecena. Prema analizi E. Windischeve najveća je vrijednost Kovačićeva projekta u tome, što je to prvi ozbiljni i sistematski pokušaj jednog svjetovnog učenjaka da osnovnu građu za određena područja sredi u organizirane cjeline i zbirke. U Kovačićevim planovima dominira proučavanje razvoja javnog prava u pojedinim povijesnim razdobljima kao centralni motiv. G. 1792. u spisu »Institutio Grammatophylacii publici pro Instituto diplomatico-historico« Kovačić opisuje prve rezultate svog apela. Skupljena je izvjesna suma novaca za institut i sabrano dosta prijepisa raznih dokumenata. Novčani prilozi su stizali i iz Hrvatske, npr. od biskupa Vrhovca i Mandića, od F. Bedekovića i drugih, a među suradnicima na pregledavanju arhivske građe srećemo Matiju Vučetića (r. u Brinju 1767, umro u Pešti 1824), profesora na Pravnoj akademiji u Košicama i poslije na Sveučilištu u Pešti. Na kraju 434