ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)
Strana - 433
Posch je, međutim, obilno se služeći arhivskom građom, dao u svom djelu znatno mjesto najvećem dijelu naroda — seljaku — dakle najbrojnijem i istovremeno malom čovjeku koji je govorio i tada u tom ratnom vihoru svojim jezikom, koji je u tom previranju krvario i toliko stradavao, samo gubio i ono malo što je imao, pa i živote. To je svakako najviše pridonijelo i životnosti i istinitosti Poscheva djela, to ga je učinilo romanom s historijskom temom, ali dokumentiranim, životnim historijskim romanom. Što se tiče Hrvatske i uloge naših ljudi i Sabora u tom ratu i bitkama, i naša je historiografija dobila Poschevom »Granicom u plamenu« također svoj vrijedan prilog. I Sabor, i hrvatski ban Palfy, i njegov zamjenik zagrebački biskup Martin Brajković, zatim podban Petar Keglević, grof Ivan Draskovic, baron Oršić, poručnik Patačić, natporučnik Damjanić, kapetan Barilović, kapetan Florijančić, natporučnik Jelačić, pukovnik Kukuljević, kapetan Habijanić, kapetan Sparović, te vojvode Nikolić i Trompetašić, kao i desetine i desetke tisuća poimence spomenutih, i onih pretežno datih brojevima, hrvatskih vojnika i graničara koji su se ponovno i ovaj puta našli na ratnim poprištima i u bitkama bilo u Hrvatskoj, ili Štajerskoj, odnosno Ugarskoj, osvijetljeni su i razjašnjeni u datom času i događaju novim izvorima, kojima se autor Posch u obilju koristio. Nakon što je Posch u svojoj »Flamende Grenze« detaljno obradio Râkôczyjev poraz kod Trenčina, u kojoj je bici zapovijedao osobno Franjo Râkôczy sa svojim generalisimusom Berchényjem na čelu 20.000 kuruca, i gdje su kuruci imali više od 6000 mrtvih i nestalih, 400 zarobljenih, i gdje im je zarobljeno 14 topova i 40 zastava, mi ćemo se još malo vratiti na naše krajeve opet Poschevom zaslugom. U onim manjim bitkama što su ih i iza ovoga teškoga poraza kuruci vodili, nisu pošteđeni opet ni naši krajevi. Bilo je to već u jesen 1708. godine. To je svakako novi podatak i dalji prilog našoj historiji otkriven od autora Poscha. Autor nas upoznaje da je kapetan Schündel iz Legrada 14. rujna 1708. poslao vijest da vojskovođa kuruca Antun Esztérhazy s jednim velikim korpusom vojske stoji svega 4 milje od Legrada, te da svakako smjera provaliti u Međimurje. I doista je 31. listopada 4000 kuruca ušlo u Međimurje. Eszterhâzyjevi kuruci su opet došli preko Kaniže, te su poplijenili sav kraj do Dekanovca i Štrigove u Međimurju. Provalili su, pa su se ponovno povukli da bi opet zgodimice izvršili prepad s manjim jedinicama plijeneći sve do čega bi u takvim provalama došli. Takvu je navalu tada ponovno doživio Ljutomer i njemu okolna mjesta. Ovo se ponavljalo u toku studenog 1708. u više navrata, ali većeg zahvata ili dužeg zadržavanja kuruca nije moglo biti jer se tu ubrzo našlo oko 3—4 tisuće Hrvata koji su onemogućili dalje akcije. Autor završava donoseći ove za nas interesantne nove podatke. Završavajući ovaj prikaz veoma vrijednog priloga koji je Fritz Posch dao ne samo historiji svoje zemlje već eto i povijesti hrvatskoga naroda, neophodno je utvrditi da smo zahvalni autoru na ovakvome prilaženju predmetu koji se pred njim našao i kao pred historičarem i kao pred arhivskim radnikom. Ovakvim je svojim naučnim radom Posch potvrdio neophodnost suradnje kako na historijskom tako i na arhivskom planu naših i austrijskih historičara i arhivista. S obzirom na historijsku uvjetovanost i brojnost arhivskih izvora, sačuvanih bilo kod nas o njihovoj prošlosti, bilo kod njih o našoj, upravo je i ponovno naglašeno, putem ovoga vrijednoga Poscheva djela, da je takva suradnja ne samo nužnost nego i jedini put koji je u stanju dovesti do odgovarajućih ispravnih naučnih rezultata u obradi historije naroda kako Austrije, tako i Hrvatske. Mirko Androić 2g Arhivski vjesnik 433
