ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)
Strana - 432
se sve završilo mirom u Szatmäru i carskim priznanjem opće amnestije i pravom na slobodu vjere u Ugarskoj. Poscheva »Flamende Grenze« posvećena je upravo podnaslovu toga djela — »Die Steiermark in den Kuruzzenstürmen,« koji su započeli 1704. godine smještavanjem kuručkih četa Râkôczyjeva zapovjednika Aleksandra Kârolyija (1668—1743) duž štajersko-mađarske granice, te pripremama za obranu na štajerskoj strani. I dok je tu sve stajalo s jedne strane spremno za provalu, a s druge za obranu, uslijedio je glavni udarac — pohod kuruca prema jugu na Međimurje, Prekomurje i Prlekiju od veljače 1704. godine naprijed. Posch nam iznosi, na temelju arhivske građe, da je 4—5 tisuća kuruca prodrlo u ove naše krajeve. Upoznaje nas s akcijama varaždinskog generalata u odsutnosti generala Hanibala grofa Heistera, koji se u to vrijeme zadržavao u Beču, pa je pukovnik Maks Rudolf grof Lengheim s 1000 graničara trebao da se tu na granici nađe sa svojim zapovjednikom Rabattom. Međutim, 2000 Kârolyijevih pješaka i 1000 konjanika, kraj neopremljenosti tvrđave Čakovec, kako municijom tako i hranom, učinilo je svoje. Ugarski kuruci su popalili i razorili čitavo Međimurje, postali su velika prijetnja i Varaždinu, koji se spasio zahvaljujući otapanju leda na Dravi. Provalili su zatim dalje prema jugu i zapadu, razarajući, plijeneći i paleći sva mjesta od Dravskog Središća do Ormoža u južnoj liniji, te na sjeveru preko Ljutomera do Novog Sela. Autor detaljno obrađuje ovu provalu, iznoseći sve događaje vezane uz dolazak, otimanje, palež, borbe, ubistva itd. na tom pohodu i zadržavanju kuruca, napose u Prlekiji i Prekomurju, po pojedinim mjestima. Upoznaje nas da su kuruci imali 2 velika skladišta kamo su dopremali sav plijen s tih pohoda: jedan kod Nedelišća u Međimurju, a drugi kod Kaniže. Posch navodi da je samo u ovim krajevima Prlekije i Prekomurja popaljeno 31 selo, 282 seoske kuće, 104 kolibe, 174 klijeti, 200 preša i podruma te 3 mlina. Nakon toga nas autor upoznaje s detaljnim pripremama za istjerivanje kuruca iz ovih krajeva. Govori o impozantnoj brojci od 6080 ljudi što se našlo pod vrhovnom komandom hrvatskog bana Ivana Palfyja koji ih je između 10. i 16. ožujka 1704. i izbacio odavde preko Mure. Posch zaključuje da je s time povraćeno Međimurje i tvrđava Čakovec, jednako kao i Prlekija i dijelovi Prekomurja, a da su tu kraj Hrvata imale udjela i štajerske jedinice. Dodaje da je ovaj uspjeh predstavljao veliku radost ne samo za Hrvatsku i Štajersku već i za čitavu Austriju. Najveći dio svoga djela, razumljivo, Posch posvećuje detaljnom prikazivanju akcija svoje uže domovine Štajerske s jedne, te kuruca s druge strane, bilo da su se ove odvijale u Štajerskoj ili u Ugarskoj. Mi se u ovome prikazu nećemo detaljnije zadržavati na tome dijelu Poscheve »Flamende Grenze«. Reći ćemo samo to da se u potpunosti slažemo s recenzijom ovoga djela donesenom u »Zeitschrift des historischen Vereines für Steiermak« za 1969,- godinu iz pera samoga urednika Tremela, koji Poschevoj »Granici u plamenu« daje »prvo mjesto među djelima koja obrađuju s novih gledišta historiju Štajerske.« A točna je i tvrdnja istoga recenzenta da je Poscheva knjiga pisana na taj način da se čita kao »najnapetiji roman«. Dodajmo ovoj Tremelovoj tvrdnji još i to da je to i stoga tako, što je Posch u svojem djelu dao samim dokumentima da govore, te je zato sve po njemu ovdje dano ne samo istinito već i životno i neposredno. Valja naglasiti uz to još jedan momenat koji je možda i najviše pridonio toj i takvoj vjernosti i životnosti Poscheve knjige: »Die Flamende Grenze« mogla je govoriti samo o generalima, o vojskovođama, o bitkama i uništavanju, o carskim odlukama i tome slično.
