ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)
Strana - 431
Erdödy, Nikole Palfyj«, Petra Keglevića, Ivana Palfyja te Šimuna Forgača, car ji izabrao Ivana Palfyja (1704—1732), koji je već bio Leopoldov vojskovođa protiv Râkoczyja, a na čelu njegove vojske u Ugarskoj. Stanje u Hrvatskoj, glede obećanog dokidanja varaždinskog generalata od Leopolda, nastavilo se i poslije njegove smrti 1705. godine, kad ga je naslijedio mladi Josip I (1705—1711), kojem je hrvatski ban Ivan Palfy ne samo i dalje ostao glavni vojskovođa u Ugarskoj već mu je bio i posebni miljenik. Hrvati, Sabor i ban mnogo šu već zadužili cara Leopolda, a konkretno i Štajersku, kad su Palfy i Petar Kegleyic potukli Râkôczyjeve kuruce u Međimurju i Slavoniji istjeravši ih iz ovih krajeva, a pod jedno pruži vši nakon toga i pomoć Štajerskoj, pa su se i odanle morali pobunjenici maknuti u Ugarsku. No, niti to niti držanje ovećih vojski i snašanje velikih tereta za te čete duž sjeverne hrvatske granice uz Muru i Dravu, nije pridonijelo glavnom zahtjevu Hrvata da se slavonski generalat i stvarno dokine. I opet su tadašnji varaždinski general, Nijemac grof Hanibal Heister, i drugi ostajali pobjednici sa svojim tezama o Vlasima i o narodu koji se zove »krajišnici«. Pregledamo li »Prothocolla generalium congregationum Statuum et Ordinum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae« za godine 1706—1709. nalazimo da su osnovne preokupacije Hrvatskoga sabora bile upravo to pripajanje varaždinskog generalata Kraljevini, te da su se stalno osiguravala sredstva i vojska za taj rat protiv Râkoczyja, koje će ići samo do Mure i Drave. Uz to je Sabor veoma često opominjao i cara i svoga bana Palfyja da se ban počne baviti ne samo vrhovnim zapovjedništvom carskih vojski u Ugarskoj već u prvome redu svojim banskim dužnostima u Kraljevini. On je, naime, stalno izbivao, neprestano se nalazio izvan Hrvatske. Da bi nekako primirio Hrvate, ban je samo ponekad dolazio kući, te je Saboru čitao laskava careva pisma o ulozi Hrvata u obrani carevine, dodavajući kolika je to čast za Kraljevinu što je njezinu banu povjerena tako visoka funkcija vrhovnog carskog zapovjednika. Bilo je to tako i 1706. godine kad šu se pronosile vijesti da će Turci, kao saveznici Râkôczyjevi, napasti Hrvatsku s istoka, dok će s juga francusko-španjolska mornarica ući u Jadransko more. Godine 1707/1708. slijedila su tri posebno značajna događaja: Sabor Râkôczyjev na Körömskom polju kod Omoda, na kojem je habsburška kuća bila lišena prijestolja, Sabor Hrvata 31. svibnja 1707. pod predsjedanjem bana Palfyja, u kojem su upravo zbog događaja u Ugarskoj ban i njegov zamjenik grof Ivan Draskovic dobili jednu od najvećih vojski, a uzdržavat će je car. Treći, ponajvažniji akt, bio je državni sabor 29. veljače 1708. sazvan od cara, na kojem je Josip I bio pripravan na potvrdu povlastica i prava Mađarima, a da bi se jednom završio ovaj krvavi domaći rat. Na tom su državnom saboru Hrvati izišli ponovno sa zahtjevom o Krajini, iznoseći kao činjenicu potpuno i daleko protjerivanje Turaka iz tih krajeva koji su stvarno prestali biti »Granica« i da tu nije više potrebna takva vojna organizacija i generalitet. Kao što knez Râkôczy nijè htio ni čuti o nekom miru uzdajući se u još veću pomoć Ljudevita XIV, tako su i njemački generali ponovno i stalno osujećivali zahtjeve Hrvata. Uprkos dokazivanjima Hrvata caru Josipu da se Vlasi na hrvatskim posjedima nalaze u boljem položaju od onih koji se nalaze u sklopu generalata, njemački su generali tvrdili da će Vlasi i Krajišnici uopće postati kmetovi hrvatskih velikaša. I tako je i dalje u zahtjevima Hrvata sve ostajalo po starome. Ova je 1708. godina bila i odlučujuća i porazna za Râkoczyja i njegove kuruce, premda mu se pri ruci tada našlo mnogo francuskih stratega i inženjera, iako je on pregovarao o pomoći i s Rusima i sa Švedima. Odlučujuća i porazna bitka odvijala se kod Trenčina, gdje je 4. kolovoza 1708. bila potpuno razbijena njegova vojska. Godine 1709. uslijedile su samo manje bitke, 1710. godine pregovori predvođeni od hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika Palfyja, a 1. svibnja 1711.
