ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 205

trebu. To se osobito moralo osjetiti kod sudskih organa. Ponajprije stoga što su oni morali riješiti sve, ili bar gotovo sve, »stare predmete«. Zatim, što su zaštita osobnih prava građana, i njihovi zahtjevi u tom pravcu, pretpostavljali sređenu dokumentaciju. Konačno i zbog toga što su sudovima bili predani i notarski spisi koji su strankama češće trebali, i kod kojih je isto tako češće bila tražena baš starija građa. Pritužbe na sporost i neefikasnost pravosuđa, pa priznanja takvog stanja i od samog maršala Marmonta, dok je on vršio dužnost generalnog guvernera Ilirskih provincija

4

, samo su ubrzali zahtjev za inventarizacijom građe koju su preuzeli novi sudski organi. U tim činjenicama treba tražiti jednu od glavnih pobuda nalogu baruna Coffinhala, generalnog komesara za pravosuđe Ilirskih provincija, koji je naredio i sudovima u Dubrovniku da izvrše inventarizaciju registraturne i arhivske građe koja se kod njih nalazi. Pravna osnova ovog naloga generalnog komesara za pravosuđe počiva na propisima carskog dekreta od 30. 9. 1811, koji donosi dodatne odredbe o organizaciji pravosuđa na području Ilirskih provincija, i baš na propisima čl. 25—31 tog dekreta

5

. Međutim, prije analize citiranih propisa potrebno je reći i nešto općenito o uvođenju novog francuskog zakonodavstva u Ilirskim provincijama, kako bi se shvatila cjelina spomenute pravne osnove. Potrebno je to tim više što pitanje uvođenja francuskog zakonodavstva na područje Ilirskih provincija nije u literaturi cjelovitije obrađeno. Kada je riječ o uvođenju tog zakonodavstva, treba razlikovati dva glavna vremenska 'razdoblja. Jedno teče od početka francuske uprave u zemljama koje su kasnije sačinjavale teritorij Ilirskih provincija, pa do uključivo godine 1811, a drugo razdoblje teče od 1. januara 1812. god. do kraja francuske vladavine na istom području. To razdoblje jasno je precizirano propisima carskog dekreta o organizaciji Ilirskih provincija od 15. IV 1811. god. U njegovu čl. 249. kaže se, naime: »Zakoni koji su sada na snazi u francuskom carstvu bit će odmah dostavljani u Ilirske provincije, te prevedeni na razne jezike koji su tamo u upotrebi«

6

. U slijedećem pak čl. 250. izričito se određuje: »Oni (tj. zakoni o kojima je riječ u čl. 249, op. B. S.) će u Ihrskim provincijama stupiti na snagu računajući od 1. januara 1812., no, naš generalni guverner može, i prije tog vremena, a saslušavši mišljenje malog vijeća, narediti primjenu tih zakona u navedenim provincijama u cjelini ili djelomično, ukoliko to nađe svrsishodnim«

7

. Ovim je propisima, dakle, učinjen kraj parcijalnoj primjeni francuskog zakonodavstva na području Ilirskih provincija, odnosno, njima je dokinuto važenje čitavog niza starih propisa koji su u većoj ili manjoj mjeri vrijedili do tada (tj. do 1. I 1812) u pojedinim dijelovima Ilirskih provincija. Kako se radilo o krupnoj mjeri, koja je znatno utjecala na poslovanje svih organa uprave i sudstva, to se osjetila potreba da se objavi jedna rekapitulacija svih tih propisa francuskog zakonodavstva, koji se počevši od 1. I 1812. imaju primjenjivati na cjelokupnom području Ilirskih provincija. Tako je došlo do toga da je generalni komesar za pra4 Mem. Marmont, str. 257, 263. 5 Recueil, Tome II, str. 272 i slijed. 6 Isto, Tome V, str. 92.