ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)
Strana - 138
ratu protiv Ostoje i u ratu protiv zajedničkog neprijatelja Radiča, udobrostivi, povuče s dubrovačkog teritorija Imotice, Trnovice i Lisca i to vrati u granice Dubrovnika, a sebe smiri u svojim granicama. Dubrovčani su još dok je trajao rat s Ostojom uporno dokazivali da im je on nepravedno oteo njihovo područje koje se mora nakon rata njima natrag vratiti. Oni su još 19. XII 1403. dali instrukciju Mihajlu Resti i Franku Baxeio, svojim poklisarima u Ugarskoj, neka nastoje da ih se uvede ponovno u posjed čitavog Primorja. Da bi se poklisari mogli što uspješnije boriti za dubrovačko pravo na to zemljište, poslali su im kopije svih povelja koje se odnose na sporno tlo. To su bile: povelja raškog kralja Dušana kojom im dariva primorski pojas od Stona do Dubrovnika; isprava hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika kojom im prepušta zemlje od Kurila do Stona; isprava Zigmunda kojom im dopušta da mogu kupiti i steći zemlje od kraljevine Raške i Bosne koje nisu bile prije pod Ugarskom; isprava kralja Ostoje kojom im daje sela u Primorju u vječnu baštinu; isprava Radiča Sankovića kojom potvrđuje to darovanje kralja Ostoje i daruje im još povrh toga selo Lisac. 293 U proljeće 1404. Ostoja se pokušao, kako smo istaknuli, pomiriti s Dubrovčanima. Dubrovčani su 30. III poslali instrukcije Marinu Caboga i Nikoli Poza, svojim poklisarima kod bosanskog kralja, da predlože mir. Zahtijevaju, pored ostalog, da im se vrati Primorje. 294 Nakon pada Ostoje i pošto je Sandalj uništio Radiča, započela je velika diplomatska borba Dubrovčana protiv Sandalj a. Taj je još u lipnju 1404. pljačkao dubrovački teritorij. Dubrovčani ga 16. VI mole da im vrati »one zemlje u Primorju ikoje im je sva Bosna dala« i da njegovi ljudi ne plijene po Primorju i ne zlostavljaju ljude. 295 Znači da zà Dubrovčane još nije prestao rat zbog Primorja. Uzrok tom ratnom stanju bilo je selo Lisac. Sandalj je tvrdio da je to njegov teritorij i da neće dopustiti da ni pedalj njegova zemljišta bude dubrovačko. Dapače im je poručio da selo Lisac ne uzimaju mimo njegove volje. Dubrovčani su 4. VIII odgovorili da je selo Lisac njihovo i da se o tome nije nikad vodio spor. Njima je to selo dala sva Bosna i Radič, između ostalog i Sandaljevim pristankom. 298 Započelo je dopisivanje i mukotrpna borba 'koja je trajala gotovo godinu dana. Dubrovčani mu 8. VIII 1404. daju do znanja da bi mu rado dali azil da Dubrovnik bude »tvoja vječna kuća«. Za uzvrat im on piše da će se namiriti dugovi Dubrovčanima i povratiti im se ostave. Dubrovčani mu 14. VIII zahvaljuju i raduju se da će doći u Primorje. Tako će moći s njim obnoviti prijateljstvo. 297 Pitanje sela Lisca, izgleda, nije u prvom planu njihova razgovora. U početku rujna Dubrovčani ponovno ističu pitanje sela Lisca. Napominju da je to selo uključeno u darovanje koje je učinio bosanski kralj. Istina je, kažu oni, da to selo nije izrijekom zapisano u Ostojinoj darovnici, ali je ono uključeno u darovanu zemlju isto onako kao i brojni drugi zaselci koji nisu u povelji zapisani, ali se podrazumijevaju da su dubrovački. 298 Da bi ga što više udobrovoljili, oni 293 Gelcich-Thalloczy, 152—153. 294 M. P u c i ć, Spomenici srbski (od 1395—1423), Beograd 1858, str. VI. 295 Stojanović, 259—260. 2,6 Stojanović, 260. — Lettere e commissioni di Levante IV, 68' — Jorga, 104. 297 Stojanović, 261—263. 298 Lettere ... IV, 70'—71. — Jorga, 104.
