ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 137

prijetnjom zaplijene soli i kazne 200 zlatnih dukata po jednom centenaru soli. Zabranjuje se izvoz i druge robe i novca u to područje i putovanje u Bosnu bilo kojeg trgovca bez dopuštenja vlade, pod kaznom od 500 perpera.

287 Uspjesi Zigmundovi nagnali su Ladislava na povlačenje iz Dalmacije. Potkraj listopada ili početkom studenog 1403. Ladislav je napustio Zadar i otplovio u Napulj. Za svog namjesnika u Hrvatskoj i Bosni ostavio je hercega Hrvoju Vukčića. Dubrovčani su bili među prvima koji su čestitali Zigmundu na svim uspjesima. Istodobno su širili glasove koliko oni trpe zbog svoje vjernosti njemu, osobito od Ostoje. U tim prilikama Ostoja se počinje približavati Zigmundu. Uskoro sklapa s njime mir. Dubrovčani nastoje pod svaku cijenu da zavade Ostoju i Zigmunda i da ga skinu s bosanskog prijestolja, da proguraju svog kandidata Pavla Radišića.

288 Dubrovčani ocrnjuju Ostoju kod Hrvoja i Zigmunda. Uspjeh su Zigmundu dokazati da se Ostoja zaratio protiv njih zbog njihove vjernosti Zigmundu, a ne zbog davanja azila Pavlu Radišiću.

289 Traže da Ostoja vrati Primorje i nadoknadi ratnu štetu.

290 Sve su svoje nade polagali u svađu i neprijateljstvo između Hrvoja i Ostoje. Dapače su sklopili savez s njim protiv Ostoje usprkos činjenici da su se Hrvoje i Ostoja bili privremeno pomirili. Koalicija protiv Dubrovnika polako se rasipala. U ožujku 1404. Sandalj Hranić i Pavle Radenović prilaze Hrvoju i mire se s Dubrovčanima. Sad i Ostoja predlaže mir i pregovore. Dubrovčani pristaju i 30. III 1404. traže: da Ostoja plati ratnu štetu, da prizna krivicu za rat, da Dubrovčanima ne smije prigovarati i nijekati pravo azila, neka vrati oteta dobra i zarobljenike, proglasi amnestiju, potvrdi stare privilegije, zajamči posjed Primorja.

291 Ostoja odbija te uvjete mira i pregovaranja. Ponovno se približava Veneciji. Taj Ostojin zaokret prema Veneciji nije odgovarao ni Zigmundu, ni Hrvoju, ni Dubrovniku. Dubrovačke i Hrvojeve čete nadiru u Bosnu. Uz put uspješno djeluje i dubrovačka mornarica, koja uplovljava u Neretvu i spaljuje Drijeva. Ostoja je zbačen s prijestolja. Međutim, uz pomoć Zigmunda zavladao je ipak samo manjim dijelom Bosne sa sjedištem u Bobovcu. Istodobno Sandalj Hranić, u prvoj polovici svibnja 1404, napada Radića, pošto se već prije odmetnuo od Ostoje. Zarobljuje Radiča. Nije sigurno da li ga je ubio ili oslijepio.

292 Na bosansko prijestolje došao je Tvrtko II Tvrtković, a Sandalj je zaposjeo sve Radičeve zemlje. Izgledalo bi da je sada otvoren put vraćanju Primorja Dubrovniku. Jer: Radič je uništen, a Ostoja je zbačen i nije priznat od velikog dijela Bosne za kralja. Ipak, put do povratka Primorja nije bio jednostavan. Dubrovčani su bili svjesni: kad netko ratom zaposjedne i zauzme dio kojeg teritorija, težak je put diplomacije da prisili oružje uzurpacije da se povuče u granice mira i međunarodnih ugovora. Budući da je Sandalj Hranić zaposjeo zemlje Radiča Sankovića, on je tim istim činom zauzeo i dubrovački teritorij koji je taj u ratu 1403—1404. okupirao. Predstojala je teška diplomatska borba da se Sandalj Hranić, dosadašnji saveznik u 287 Ref. 32, 169'—170. — O toj zabrani i trgovini u toku rata usp. D. Kovačević, n. dj., 44—45. — Početak tog važnog dokumenta, koji u cijelosti objavljujem u prilogu, donio je P. Matković, Prilozi k trgovačko-političkoj historiji republike dubrovačke, Rad JAZU 7, 218. — Regest Jorga, 98. 288 Sišić, 175. 289 Corović, 383. 290 Gelcich-Thalloczy, 150—155. 291 Jorga, 99. — Sišić, 182. 292 Mijušković, 48—49. 137