ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 211

kojih je prešao Stanojević, a ipak su važne za pitanje autentičnosti Milutinove isprave. To su: da se Milutinov zlatni pečat osim u mljetskoj povelji spominje samo još u falsificiranoj ispravi Hilandaru

196 i da bilješke o pečatima u dubrovačkoj kancelariji ne znaju sve do Dušana ništa o zlatnim pečatima srpskih vladara.

197 Pečati su prema dubrovačkim opisima do tog vremena voštani. Dakle, s koje god strane promatramo papinu potvrdu, svagdje zapinjemo o »nezakonitosti« ili neuobičajene oblike. Bilo bi od nas lakoumno kad bismo sve te nepravilnosti pokušali svesti na nemarnost ili slučaj. Ima ih previše. d. Presuda u Veneciji od 18. III 1338.

198 Nakon parnice koja se zbog Mljeta vodila između korčulanskog kneza i opata

199 mletački je Senat, razmotrivši dokazni materijal i tvrdnje obiju stranaka, odlučio quod comes Curzole nullum ius habeat in insula Melede, secundum quod tam per privilégia regum Raxie, confirmata per privillegium papale, quam per possessionem temporis, cuius memoria non existit, dicta insula Melede spectat abbati, monacis et conventui sancte Marie de Meleda, ragusiensis dyocesis, ordinis sancti Benedicti. Zato Senat nalaže in facto dicte insule korčulanskom knezu perpetuum silencium, i to tako da se ubuduće ne miješa u poslove otoka uz prijetnju globe u visini od 100 libara groša. Značajna je u nastavku presude odredba da korčulanskom knezu nije dopušteno bilo kome pisati u vezi sa sporom za otok s opatom. Mletački je notar, kako kaže bilješka na kraju, predao presudu knezu, koji je obećao da će je se pridržavati. Prema tome, opet nešto nije u redu. Odluka je Senata stilizirana u svakom slučaju tako kao da su vijećnici imali u ruci privilegije srpskih vladara koji su bili potvrđeni papinskom bulom! Nije ovdje bitno što je opat uvjeravao sud da je otok njegov »od pamtivijeka«! Danas ne raspolažemo ni s kakvim papinskim privilegijem u kojem bi se potvrđivale dvije ili više isprava srpskih vladara. Na Desinu ispravu u ovom slučaju ne možemo pomišljati jer Desa ne nosi u tobožnjoj darovnici naslov rex Raxie, već dux Zahulmie, i njegova isprava nije potvrđena tobože od pape. Osim toga, da je Desina isprava tada bila zaista na sudu poznata, opat ne bi morao uvjeravati suce da samostan uživa otok otkad se pamti. Može li se taj nesklad u izvornim podacima protumačiti nesavjesnošću mletačkog suda, koji nije znao srpski? Ako je ta pretpostavka tačna, onda je razumljivo zašto je opatu bio tako lak put do stjecanja otoka. Na sudsku odluku mogle su utjecati i druge okolnosti, npr. prepirka na srpskom dvoru, osobita politika Venecije prema Dubrovniku, koji nastupa u ime opata itd. Stječe se u svakom slučaju dojam da je mletački sud bio suviše oštar prema korčulanskom knezu, a da je prema opatu bio svjesno popustljiv. Stoga i nije suviše pomno ispitivao opatova prava na otok. 08 Spomenik III, str. 17. 197 Glas 132, str. 23, bilj. 1. 198 S. Ljubić, Listine II, str. 26. »» N. dj., str. 14—15. 211