ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 208

ja.

181 U intitulaciji ove isprave još je nešto neobično. Stefan se naziva samo po milosti božjoj kralj, a ne označuje se opseg njegove vlasti. Dakako, to još uvijek ne svjedoči o neispravnosti isprave. Kako se dispozicija ne može podvrći formalnoj analizi, ili vrlo teško, ostaje da ispitamo sankciju. Jednostavnost, ili bolje siromaštvo elemenata sankcije u doba kad ona »postaje najbogatija elementima«

182 nije uopće opravdano. Mislim da se ta jednostavnost ne bi smjela svesti na činjenicu da je to potvrda starije darovnice. Milutinove povelje bez obzira na to da li su potvrdnice ili nova darivanja obiluju prijetnjama.Usporedi li se sankcija Milutinove potvrdnice s darovnicom Stefana Prvovjenčanoga, razabrat će se bez napora da ona ima isti broj elemenata — štaviše, dijelom i iste riječi — samo što je prijetnja »sile križa« zamijenjena »suparništvom svete bogorodice na strašnom sudu«. Ovakve prijetnje o »suprnici bogorodici« poznate su već u Nemanjinoj povelji Hilandaru kao i u nekim manastirskim poveljama Stefana Prvovjenčanog.

183 Prema tome, duhovna sankcija Milutinove potvrdnice ne odgovara sankcijama njegovih preostalih isprava, ali nas opet na neki način vodi do hilandarskih povelja prvih darivatelja. Već je više puta u toku rasprave konstatirano da neke diplomatičke formule raških povelja Nemanjića ne pružaju zbog svoje raznolikosti nikakav čvršći oslonac u zaključivanju. Iako to vrijedi i za ovu Milutinovu povelju, ipak se ne možemo oteti dojmu koji se dobiva kad se Milutinova isprava usporedi s Vladislavovom potvrdom Stefanove hilandarske darovnice.

184 Simbolička invokacija u Milutinovoj ispravi doduše, nedostaje, ali to nije osobito značajno. Isto je tako u obje isprave različit početak intitulacije, jer Milutinovoj opet nedostaje ja Vladislavove povelje. I to, mislim, za okolnosti pod kojima vjerujem da je ovaj »original« Milutinove isprave nastao nije osobito važno. Nešto drugo je mnogo bitnije: krnja intitulacija s devocionom formulom — po milosti, odnosno pomoći božjoj kralj — iza koje se bez ikakva dodatka u obje isprave nastavljaju podaci o rodbinskim vezama između darivatelja i vladara koji potvrđuje darovnice. Ti podaci nisu i ne mogu biti u obje isprave isti, jer je Milutinova vladarska kronologija duža. Kao i Vladislav, i Milutin govori o svojim precima kao o svecima. Solovjev je u toj pojedinosti vidio također dokaz instinitosti Vladislavove potvrde, jer svi Nemanjići poslije Nemanje — osim Save — daju* Nemanji »epitet svetog odmah posle njegove smrti, služeći se stilom vizantijskih povelja«.

185 Ako je to zaista tako općenita pojava kako to tvrdi Solovjev, onda to nije bilo teško otkriti i falsifikatoru. Međutim, sveti djed Vladislava i sveti djed, odnosno sveta gospoda roditelji Milutina nisu ista lica. Jedno je Nemanja, a drugo je Stefan Prvovjenčani. Vladislav ne zove Stefana Prvovjenčanog svecem, već prvovjenčanim kraljem. Činjenica je, naprotiv, da se u jednoj Milutinovoj ispravi, tobože darovnici »svetoj bogorodici u Svetoj Gori Hilandarskoj«

186 mogu također naći slični pojmovi i izrazi. Tako 181 Glas 92, str. 145. i si. 182 V. Mošin, Sankcija u vizantijskoj i u južnoslavenskoj ćirilskoj diplomatici, Anali hist. inst. JAZU u Dubrovniku III, 1954, str. 36. 183 Mošin, n. dj., str. 31, bilj. 24. 184 Prilozi V, str. 71. 163 Prilozi V, str. 77. 186 Monumenta serbica, str. 57—65; ova se isprava također ubraja u grupu hilandarskih falsifikata, Vidi: Glas 169, str. 41. i d. 208